Postavlja se pitanje koliko smo danas uopšte svjesni drame u susjednom ili vlastitom stanu. Glavni akteri, najčešće su ljudi na koje najviše računamo i za koje mislimo da bi nam priskočili u pomoć. Međutim, većina ljudi misli kako se to dešava nekom drugom i ne žele da se miješaju u tuđe stvari, ali mnogi od nas nisu ni svijesni da se upravo u našem stanu i pred našim očima odigrava ta ista drama, čiji smo mi glavni akteri. Upravo je to ono što se desilo našoj sugrađanki D.P. koja navedeni problem nije ni naslućivala dok nije postao toliko ozbiljan, u smislu da je svakodnevno trpila udarce svog supruga, osobe na koga se najviše oslanjala. Ti udarci su svakako ostavili fizičkog traga, ali su oni zanemarivi kada se sagleda koliko takva situacija psihički, slomi osobu, a posebno ženu. Prema statistici, većina osoba koje su žrtve porodičnog nasilja, upravo su žene. Nasilje većinom počinje suptilnim ponižavanjem ili verbalnim prijetnjama, a poslije toga nasilnik govori da se to više neće ponoviti i obećava poboljšanje. Ali, istina je da onaj muškarac koji je sklon nasilju teško mijenja svoje navike. Takav slučaj bio je i sa gospođom P. koja je i sama u početku trpila ponižavajuće komentare i javno vrijeđanje, što joj je rušilo samopouzdanje, utoliko što je to trajalo godinama i godinama. Pri svakom povratku kući raspravljali bi se i ponekad bi čak i uspijevala izvući dašak kajanja i izvinjenje za grubo ponašanje od supruga. Međutim, svaki sledeći izlazak sa prijateljima odvijao bi se na isti način, a da li kroz svijesno ili nesvijesno vrijeđanje, više ni sama nije znala.
Ova žrtva nije sebi željela priznati da je žrtva porodičnog nasilja, nije htjela pomisliti kako se njoj dešava upravo ono što je juče gledala na “Oprah show”. Na sve načine izbjegavala je da njen maloljetni sin S. bude dio tih rasprava, međutim neke stvari nikako nije mogla predvidjeti. Dok su se vraćali sa zajedničke večere sa prijateljima, suprug joj je kroz priču spomenuo kako mu se čini da je njihov zajednički prijatelj nekako čudno gleda, čak možda i posesivno. Nije mogla da povjeruje kakve mu gluposti padaju na pamet, što mu je i rekla. On je zastao i pogledao je kao najveću kurvu, počevši pritom da je vrijeđa i da joj zamjeri što se tako oskudno obukla. Pokušavala je da ga smiri i da prekine raspravu, međutim čim je htjela nešto da kaže, pljusnuo joj je šamar. Otrčala je u stan i zatvorila se u sobu. Pošto je bio u pijanom stanju, on je nasilnički navalio na vrata i govorio da će provaliti u sobu, ukoliko ih ne otvori. Od straha – otvorila je vrata. Pijani muž je odmah ščepao za kosu i počeo vući po cijelom stanu. Prislonio ju je uz zid i šamarao, dok je ona jecala što je tiše mogla, kako ne bi probudila sina. Bila je sva modra, ali je smogla snage da se otme manijaku i da se zaključa u sobu, prisloni jastuk uz lice i vrišti iz sveg glasa. Situacija se smirila poslije nekoliko minuta. On je zaspao pijan na kauču, a ona je od straha i boli jutro dočekala otvorenih očiju. Ujutro je čula kako odlazi na posao. Pokucao je par puta na vrata sobe u kojoj se nalazila, ali nije se javljala. Par puta je izustio riječ izvini, ali i dalje je ostala ležati pored svog sina. Kada je čula da je zatvorio vrata za sobom, odmah je nazvala majku i kroz plač joj ispričala šta se desilo. Majka je bila u šoku i nevjerici. Pozvala ju je da, zajedno sa sinom, dođe kod nje i oca. Spremila je stvari, a na pitanje njenog sina zbog čega je plava u licu, odgovorila je da je pala, da nije ništa strašno i da idu na odmor kod bake. Došavši kod majke, nazvala je policiju i zatražila zabranu pristupa njoj i djetetu zbog nasilničke prirode svog muža. Policija je privela njenog supruga isti taj dan, a D. je podnijela zahtjev za razvod braka. Ovo je, kako i sama kaže, bila najteža odluka u njenom životu, ali vjerovatno i najbolja, jer je patnja sa tom odlukom prestala. Ova žrtva je samo jedan primjer u mnoštvu istih ili sličnih u Bosni i Hercegovini. Ona je i rijedak primjer osobe koja je takav čin maltretiranja prijavila i uspješno okončala, jer mnoge žrtve često nemaju nikakvu podršku niti porodice niti vladinih institucija, pa mnoge od žrtvi porodičnog nasilja nikada i ne potraže pomoć. Ima mnogo slučajeva da žrtve prijave nasilje, a sutradan dođu povući prijavu. S obzirom na neefikasnost sudstva, krivično gonjenje slučajeva nasilja u porodici često podrazumijeva vrlo duge istrage, skupa suđenja i neprimjerene kazne, pa takvi slučajevi i nisu čudni. U Republici Srpskoj otvoren je i besplatni telefonski broj 1264 na koji se mogu prijaviti slučajevi porodičnog nasilja. Prema posljednjem istraživanju Gender centra, centra za jednakost polova Vlade Republike Srpske, taj broj je pozvan 3,513 puta. Od toga, čak 98% žena je nazvalo ovaj broj, a samo 2% muškaraca. Policiji su prijavljena 464 čina porodičnog nasilja, a u pravosuđu je do sada procesuirano 712 slučajeva. Prema podacima Savjeta Evrope, ¼ svih žena su bile žrtve nekog oblika fizičkog nasilja, a više od 1/10 žena je pretrpjelo seksualno nasilje. Procjene Ujedinjenih Naroda govore da između 113 i 200 miliona žena godišnje demografski nestane, a gledajući globalno, žene u dobi od 15 do 44 godine češće umiru kao žrtve nasilja od strane muškaraca nego od raka, malarije, saobraćajnih nesreća i ratnih dešavanja. Upravo zbog ove priče i činjenice da je ovakvih slučajeva oko 60% u BiH, svi se moramo potruditi i pomoći žrtvama porodičnog nasilja, jer te žrtve zaista trebaju pomoć i podršku, zato što u 99,9% slučajeva žrtve ne mogu same da se suoče sa nasilnikom i činjenicom da su postale žrtve u sopstvenom životu.