Od svih “trofeja” pedesetpetogodišnje Vinke Zgonjanin, najvredniji je bio njen životni saputnik Dragan, koga je “ulovila” još u školskoj klupi. I sam lovac, suprug joj, preminuo je prije pet godina. Otada, Vinka u šumu ide i sa dvadesetčetvorogodišnjim sinom, koji se lovom bavi od svoje šeste godine.
       - U ovom sportu sam od 1981. godine,  kao prva žena-lovac u BiH. Bila sam član Lovačkog udruženja “Fazan” Bosanski Novi, a od rata sam u LU “Srndać” iz Svodne, koje okuplja 190 lovaca. Sada sam domaćica, međutim, prije sam radila kao krojačica u zagrebačkoj “Savremenoj ženi” - prisjeća se Vinka Zgonjanin, koja je jedno vrijeme slikala na staklu.
       Iza ove čvrste žene iz Prusaca, 22 kilometra udaljenih od Novog Grada, mnogo je lovačkih trofeja.
       - Najviše je divljih svinja, a bilo je i lisica, divljih mački, kuna, zečeva… Uloviti nešto je strast koju može doživjeti samo lovac. Lično, u lov ne idem da ubijam. Cilj je uživati u prirodi i učiti o njoj. Živjela sam u Zagrebu, ali ovo ne bih mijenjala ni po koju cijenu - objašnjava Vinka.
       Podjednako dobra u kuhinji i u lovu, zna da pripremi ono što ulovi - posebno lovački paprikaš. A uz jelo, uvijek padne i neka lovačka priča.
       - Išla sam u lov s pokojnim mužem. Tamo negdje, u šumi, naletjeli smo na kunu - sirotica se zavukla u rupu na drvetu i neće da izađe. Dragan se tada popeo na drvo i uzeo nekakvu granu da kunu istjera iz šuplje bukve. A kuna… iskočila je iz bukve pravo na njegov ruksak, koji je bio na leđima. Tada sam se nasmijala i rekla: “Uh, mogla sam da ubijem i muža i kunu” - priča Vinka Zgonjanin, koja je već 28 godina počasni član LU “Srndać”.
       U lov ide s “pijetlarom” s kojom je, kako kaže, malo šta promašila.

Ostatak teksta možete pročitati u štampanom izdanju