Ovi dijalozi su maksimum „izvučen“ od naizgled hrabrih ljudi, prodavača sopstvenih organa na bh. internet oglasnicima i u dnevnim novinama. I..., čiča-miča, uzroci ovakve pojave po ko zna koji put ostaju sakriveni zbog straha od javnosti. Ali i od zakona!
„Pokušaj prodaje organa je glupost i to je odraz neimaštine. Ljudi koji daju takve oglase ne znaju šta je transplantacija organa. Presaditi organ ilegalno je nemoguće i klinički centri to nikada ne bi prihvatili. Procedure u vezi s tim su stroge, jer je (kupo)prodaja organa krivično djelo“, objašnjava dr Jasminka Mujkanović, predsjednica Donorske mreže BiH.
„Zakoni zabranjuju ponudu i prodaju organa, tkiva i ćelija, kao i sticanje bilo kakve materijalne koristi u vezi sa transplantacijom. Takva zloupotreba do sada nije zabilježena u RS“, kaže dr Ivo Komljenović, nacionalni koordinator za transplantaciju i dijalizu RS.
Pojedinci smatraju da ovakvi oglasi povlašćuju bogate.
„Organi, i iz tog razloga, ne smiju biti na prodaju. Time se govori da jedni imaju pravo na život, a da siromasi i bespomoćni ostaju po strani. Ko je toliko očajan da ode pod nož radi novca?! Sirotinja, koja se u trenutku slabosti ponaša nerazborito. Zato je potrebno takve ljude informisati“, kaže Ilija Petrović iz Teslića.
„Ako se pojavi (ne)poznati donator, koji želi da donira zdrav organ, pretpostavlja se da je u pitanju trgovina i takva transplantacija se odbija. Organ se presađuje i od ljudi koji su preminuli, od na primjer, moždanog udara, jer tada i dalje postoji cirkulacija u organima. Za ovaj vid presađivanja potrebna je saglasnost porodice umrlog“, ističe Jasminka Mujkanović.
U inostranstvu je, prema nekim svjedočenjima, lakše doći do odgovarajućeg organa. To potvrđuje priča Edina K, koji je zbog bolesnih bubrega osam godina išao na dijalizu.
“Izgubivši nadu da ću dočekati transplantaciju, uputio sam se u zemlju u Aziji. Kupio sam organ od siromašne mlade djevojke, koju nikada nisam vidio. Rekli su mi da je po pare došao njen otac”, svjedoči Edin.
Irmu Z. je traganje za novom jetrom odvelo u Veliku Britaniju.
“Imala sam sreću da odem u zemlju humanih ljudi, koji se nisu libili da potpišu tako malen i bitan papirić - donorsku karticu. Oni znaju da ih ta hartija jednom može spasiti kao i mene. Jer mnogo je veća vjerovatnoća da će vama zatrebati darovani organ, nego da ćete postati davalac”, prisjeća se Irma i napominje da presađivanje jetre u BiH košta oko 95.000 KM, a u inostranstvu od 300.000 do 500.000 KM.
Ljekari nisu potpuno saglasni sa odlascima BiH građana na transplantaciju u inostranstvo.
“U posljednje vrijeme neki su tim putem ilegalno išli u inostranstvo i vratili se u još lošijem stanju. Da je to rješenje, zašto bi BiH imala dugačku listu čekanja na transplantaciju? Dakle, riječ je o organima lošijeg kvaliteta i zato molim bh. javnost da ne nasijeda na priču o dobijanju organa van zemlje“, kaže Jasminka Mujkanović iz DMBiH.
Transplantacija je jedina metoda liječenja oboljenja i povreda organa kod ljudi kod kojih je došlo do otkazivanja funkcije organa, srca, bubrega, jetre... Ona obuhvata medicinske, etičke, socijalne, filozofske i religiozne aspekte. U tom smislu, na konferenciji u Helsinkiju, 1988, istaknuto je „da nivo razvoja zemlje može da se mjeri i po broju ostvarenih kadaveričnih transplantacija“.     
S obzirom da BiH nema zakone o transplantaciji i donorstvu na državnom nivou, formirana je i Donorska mreža BiH koja ravnopravno zastupa interese entiteta i Brčko distrikta. Ova nevladina organizacija već sedam godina daje podršku razvoju kadaverične transplantacije (u svijetu se  od 70 - 98 odsto transplantacija obavi sa organima umrlih) u stručnom dijelu i u odnosu sa javnošću, vladinim i nevladinim organizacijama i drugim institucijama.
“Mi smo dobrovoljna organizacija ljekara i građana. Bavimo se promovisanjem doniranja organa, praćenjem razvoja medicine, javnim istupanjem i organizovanjem sastanaka, seminara, simpozijuma, kongresa, ali i uspostavljanjem saradnje sa programima doniranja organa u drugim zemljama. Promovišemo postmortalno (poslije moždane smrti o.a.) darivanje organa radi presađivanja i edukujemo bolničko osoblje na području eksplantacije, dijagnostike moždane smrti, tretmana donora…”, ističe Jasminka Mujkanović, predsjednica Donorske mreže BiH.
”Potpisujući i noseći donorsku karticu izražavamo volju i želju da budemo davalac organa nakon smrti. Time možemo spasiti najmanje jedan ljudski život”, kaže Mujkanovićeva.
Iako je prema tvrdnjama nevladinih organizacija, gotovo 50 hiljada BiH građana potpisalo donorsku karticu, transplantaciju bubrega čeka 600, presađivanje jetre 100, a transplantaciju rožnjače 300 pacijenata. Njih bi mogao zabrinuti i podatak da je u zemlji, prošle godine, izvršena samo jedna kadaverična transplantacija bubrega, dok je u protekle dvije godine ovim putem spašeno 18 života. Ljekari, u tom smislu, ističu humanost porodice Vidović iz RS, koja je ustupila organe za transplantaciju.

“Umiremo!”
“Od toga su tri eksplantacije urađene u UKC Tuzla (prva), jedna u KC Sarajevo i jedna u KC Banjaluka. Međutim, zašto druge bolnice u BiH brže ne provode zakonske i medicinske postupke utvrđivanja moždane smrti i ne razgovaraju s porodicama umrlih o darivanju organa? Mislim da se neki rukovodioci i ljekari u bolnicama oglušuju na medicinske standarde i zakonske obaveze uspostavljene pokretanjem kadaverične transplantacije u BiH. Opet, zbog čega kantonalna ministarstva zdravstva ne prosljeđuju dopise rukovodiocima bolnica o obavezi provođenja Pravilnika za moždanu smrt i eksplantacijsko- transplantacijsku medicinu („Službene novine FBiH“, broj 61/04 o.a)? Izgleda da je u pitanju bojkot ili sujeta na teret zdravlja ljudi na listama čekanja za transplantaciju, koji su svaki dan u težem stanju. Ti ljudi umiru, a ekipe u UKC Tuzla, edukovane za ovakvu vrstu medicine, stoje blokirane, dok druge bolnice uglavnom ćute i ne učestvuju u projektu”, kaže Mujkanovićeva.
Dr Halima Resić, šefica Klinike za dijalizu KC Sarajevo, kaže da je u 2008. godini BiH imala 2.200 pacijenata na programu dijalize, dok je 150 pacijenata imalo transplantiran bubreg. Najviše korisnika dijalize je bilo u Sarajevu i Bijeljini.
“Zakon o transplantaciji, kojeg je krajem septembra usvojila zakonodavna vlast Federacije BiH još nije objavljen u entitetskom službenom glasniku, što znači da nije počela njegova primjena. On je veoma važan i podrazumijeva formiranje koordinacionog centra pri Ministarstvu zdravstva FBiH, koji će, uz ostale institucije, voditi proces. Opet, po stopi kadaveričnih transplantacija smo ispod Bangladeša u Aziji i moramo to da promijenimo! U tom smislu, donorska kartica je provokacija da građani počnu da razmišljaju o nužnosti doniranja organa, jer se svako može naći u toj situaciji”, naglašava Resićeva i dodaje da 7.500 ljudi iz Kantona Sarajevo posjeduje donorsku karticu.
Iako je početkom godine bilo najava, Republika Srpska još nije usvojila zakon koji reguliše transplantaciju ljudskih organa, tkiva i ćelija. Razlog je usklađivanje zakonodavsva Srpske sa propisima Evropske unije, ali i usvajanje krovnog Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
“Oblast transplantacije ljudskih organa u RS je bila regulisana nepotpunim zakonima iz SFRJ. Zbog toga se, u skladu sa evropskim direktivama, pristupilo izradi dva zakona: Zakona o transplantaciji ljudskih organa i Zakona o transplantaciji ljudskih tkiva i ćelija, koji su u fazi nacrta prošli skupštinsku proceduru i njihovo usvajanje se očekuje krajem godine”, objašnjava dr Ivo Komljenović.
U tom smislu, građane čudi podatak da je Narodna skupština RS nedavno regulisala način na koji fakulteti zdravstvene struke mogu preuzimati tijela, organe i tkiva umrlih i identifikovanih lica radi izvođenja praktične nastave, dok za to vrijeme 940 pacijenata na dijalizi u Srpskoj čeka na usvajanje Zakona o transplantaciji organa.
“Mi umiremo! Već šest godina sam na dijalizi. Otkazala su mi oba bubrega. Moja porodica polako gubi vjeru da će zakon o transplantaciji i donorstvu konačno biti usvojen, da će se poštovati i da ću preživjeti. Polako svodim životni račun… Šta će biti sa mojom djecom?”, priča D. Z. iz Prijedora.