Kako sam o sebi voli reći, zadnji fotograf staroga stila jer ne dopušta intervencije na svojim slikama, Lupino je čovjek koji uči kroz praksu, koji se ne zatvara u prethodno koncipirane domišljene forme, čovjek koji se vodi svojim instinktima, čovjek čija ga angažirana ljudska radoznalost za zagonetke (pa i užase) života, poglavito estetičko zadovoljstvo, pa i etički senzibilitet, vodi kroz karijeru obilježenu kontroverzama, gladnim zanimanjem javnosti, priznanjima. U tu svrhu izlišno je (ali možda i krivo) isticati razliku između novog i starog Lupina. Promijenjenog, toplijeg, tišeg, smirenijeg u odnosu na mlađeg, male dubinske oštrine fokusirane na oko, prirodan pokret, nesvjesno, u prikazivanju ljudskog, živih modela koji osjećaju. Sve njegove fotografije utjelovljuju čist, precizan, profesionalan pristup Čovjeku i Prirodi koje ga tolikih godina, na sreću svekolikog mnogobrojnog obožavateljstva, nikako ne prestaju intrigirati.

Aktovi, portreti, moda, eksterijeri… svaka je fotografija  različita, svaka je po sebi malo remek-djelo. Stvaralaštvo Stephana Lupina, baš kao i njegov privatni život, godinama je predmetom opće pozornosti, podjednako i u nas i u svijetu. U početku poznat i priznat po motivima iz ambijenta blještavila glamura, odnosno zanimanju za sjaj spektakla i mračni predmet želja utjelovljen u nagom (ženskom) tijelu (tijelo na fotografiji, Lupinovsko tijelo, glatko i čisto do nevjerice, jasno i perfektno sačuvano tijelo čijim konveksitetima klizi svjetlost da se pretopi u mrak, mrak požude, tminu skrivenih želja, rekao je Ivan Antonović u predgovoru kataloga Lupinove izložbe Anđeli), Lupino s godinama fotografski se razvija, sazrijeva. U svijet oko sebe pušta nove senzibilitete. Sve se češće zagleda u ljude, u njihove sudbine, prostore njihove duše – da ih pronikne, istraži, izloži njihovu ogoljelu nutrinu. Od Erosa se okreće Thanatosu. Na tragu toga, nastaju ostvarenja poput monografije istarskih vinskih čarobnjaka, u procesu je monografija Zagrebačke filharmonije, kao i ona Grada Korčule, izložbe fotografija djece s Downovim sindromom, monografije Grožnjana ili ciklusa Divna stvorenja, ali i opetovani povratci tijelu u glamuroznim, vrhunski očišćenim i dorađenim fotografijama. Žanrovski, svijet se Lupinov upotpunjavao i zato što ga je na to gonio vlastiti nemir i zato što su ga poticale objektivne okolnosti (putovanja, Domovinski rat, susreti s bolesnom djecom). Zamjetno jest da je prvotno zanimanje za skulpturalnost tijela, za formu, svjetlo i sjenu – koja se i danas pokadkad potvrdi izvrsnim fotografijama – pomalo potiskivala nova preokupacija: to su narativni sadržaji, kojima je cilj ponuditi pitkiju priču, afirmirati neposredniju, neupitniju situacijsku ljepotu i omekšati nekadašnju žanrovsku stegu (nerijetku povezanu s prizorima tragi-grotesknim). U tu će svrhu povezati ljepotu žene, oči pune nijema krika bolesna djeteta, slobodu životinje, nenadmašnost kolora krajolika, ekspresivnost poznatih hrvatskih i svjetskih umjetnika – pa i (sic!) političara i generala (a sve brižljivo fokusirati: krupne dječje oči, nijemi drhtaj, strune ljubavna zanosa, morfološke promjene na licu, odlučan položaj tijela)