Tridesetpetogodišnja
Vera je preživjela napad razjarenog, bolesno - ljubomornog, sada
već bivšeg muža, koji joj je bacio solnu kiselinu u lice. Ostala
je teški invalid. Njene kćerke, Tina i Marija, iako su bile svjedoci
očeve bahatosti i pokušaja ubistva majke, na Sudu su se izjasnile
da žele ostati kod oca u kući bake i djeda. Mihajlo je osuđen
na tri godine zatvora...
Zimska
tišina lagano se spuštala na malu varošicu u Pomoravlju. Tromim
koracima jedna žena, umotana u maramu, ulazila je u kuću noseći
naramak drva u rukama i lagano zatvorila stara, škripava vrata.
U toploj sobici čulo se pucketanje vatre, zvuk televizora i teško
disanje starca koji se meškoljio pod pokrivačima. To je bio Verin
otac kod kojeg se preselila nešto prije razvoda,
koji je bio koban i tragičan po Veru. Nije se mogla oteti sjećanjima,
a i kako bi, jer ono što je iz temelja promijenilo njen život,
desilo se prije svega dvije godine. Vera skinu maramu i izbjegavajući
da pogleda svoj odraz u ogledalu, provuče umornom rukom kroz kosu.
Sjećanja se vratiše...
“Januar 2005. godina... Ulazna vrata Požarevačkog suda. Zakazano
ročište za razvod braka Vere i Mihajla. Još malo je djelilo Veru
od raskidanja okova u kojima se nalazila skoro dvadeset godina,
a koji će postati daleka prošlost. Obje kćerke, Tina (17) i Marija
(16) godina koračale su pored nje. Na hodniku ih je dočekao žamor
ljudi koji su sa sličnim problemima došli da neko od ljudi unutra
prekine njihovu muku. Razmišljajući šta će reći sudiji i na koji
način će se završti njen razvod Vera nije ni primjetila da su
kćerke odšetale u drugi dio hodnika.... Pojavio se i Mihajlo sa
advokatom te uđoše u sudnicu. Nije bilo mnogo priče, jer slučaj
koji je sudija imao pred sobom već mu je bio poznat. Uz saglasnot
obje strane brak biješe razveden.Vera nije tražila materijalnu
nadoknadu....Najveća bol koju je tog trenutka morala da trpi bila
su odluke njenih kćeri koje su, bez mnogo razmišljanja, zatražile
da ostanu kod oca. Naravno, razmišljala je Vera, to je velika
i bogata kuća, imanje, a baba i djed rade u Italiji. No, ipak
se nadala da ju kćeri neće zaboraviti i da će dolaziti u posjetu
majci koja je prešla da živi u trošnu i malu kuću u kojoj se rodila.
Iako je, čini se sve prošlo brzo i bez velikih i ružnih riječi,
na izlazu iz sudnice, Veru prođoše srsi niz leđa. Imala je loš
predosjećaj i nije se mogla oteti utisku da njen bivši muž, inače
velika prznica i agresivac koji ju je tukao i maltretirao godinama,
sve tako olako prihvati. Plašila se da najgore tek dolazi. I bila
je u pravu. Još je bila u prostoriji dok je njen bivši muž žurno
napustio sudnicu. Sa još nesređenim mislima krenula je ka vratima,
a iz gomile ljudi ravno njoj u susret trčao Mihajlo. Vidjela je
da nešto nosi u rukama ali se nije u prvi mah snašla. Nije stigla
da zavapi za pomoć, poslednje što je tog trenutka vidjela bile
su njene kćerke u gomili ljudi kako stoje. Osjetila je oštar bol
u glavi, licu i izgubila je svijest.... Tek kasnije, u bolnici,
nakon teške borbe za njen život, Vera je saznala pravu istinu.
Mihajlo je prosuo solnu kiselinu po Verinom licu i dok se ona
trzala od bola i pala u nesvijest, kako pričaju svjedoci, Mihajlo
je urlao “ako nisi moja neće te više niko pogledati u životu...Ja
sam, ženu od tebe napravio...”
Kako su sjećanja navirala, tako su i vrele suze, iz jednog oka
koje su ljekari uspjeli spasiti, tekle niz unakaženo lice i oživljavale
stare ožiljke i bol....Sjećala se svog prvog odraza u ogledalu.
Nagrđeno lice, prepuno ožiljaka od operacije, bez lijevog oka
nije bilo ni nalik na ono ljepuškasto tamnoputo i punačko lice
na koje je bila tako ponosna. Vera opet utonu u sjećanja, držeći
zajedničku fotografiju nje, njenog muža i njihove dvije kćerke
kada su bile još sasvim male.
Kada se udala za Mihajla imala je samo 15 godina. Još tada prelijepa
tamnoputa djevojka, iako veoma siromašna, ‘zapela je za oko’,
desetak godina starijem i najbogatijem momku u selu. Njeni roditelji
su je odgovarali od toga da se viđa sa njim jer su znali da nije
takav običaj i da se ona mora udati za nekog poput nje, siromašnog.
I Mihajlovi roditelji nisu htjeli da čuju za to da im Vera dođe
u kuću kao snajka. Kako i običaji nalažu da roditelji biraju ženu
za sina, tako su i Mihajlovi birali djevojke iz bogatih kuća kako
bi se imanje uvećavalo. Ništa nije vrijedilo... Mihajlo, sin jedinac,
zaprijetio je roditeljima da će se ubiti ako ne oženi Veru. Nakon
prvog pokušaja samoubistva, roditelji su popustili i nerado napravili
veliku svadbu. Prve godina braka, i naredne u kojoj je rodila
prvu kćerku, Vera nije ni slutila da bi se njena naoko sreća mogla
tako naglo promijeniti u život koji ne zaslužuje niko. Iako je
znala da je svekar i svekrva ne vole i da se nikad neće pomiriti
sa Mihajlovom odlukom, vjerovala je da ljubav koju imaju ona i
njen muž može sve da podnese. Nedugo po rođenju Tine, Mihajlo
se počeo mijenjati. Sve češće je bio van kuće i kada je počeo
piti i ostajati po cijelu noć, Vera nije mogla, a da ne pita šta
se to dešava sa njim.
Umjesto odgovora ili objašnjenja Mihajlo se pijan obrecnuo na
nju i zvjerski ju pretukao dok je dijete sve gledalo. Prijetio
je da će je ubiti, spakovati u najlon kesu i baciti u kanal, kao
i njene roditelje. Godinu dana provela je u kućnom pritvoru, bijelog
dana nije vidjela. Ne samo da je trpila poniženja, batine, psihičku
torturu, već je nekoliko puta bila na ivici iznemoglosti od gladi.
Ni sama nije mogla da izbroji koliko puta je upao u sobu sa pištoljem
da "razgovara". Bez riječi bi je bacao u krevet i silovao.
Tako je ostala u drugom stanju i rodila Mariju. Njene žalbe i
molbe niko nije htio čuti niti vidjeti. Njena majka je ubrzo umrla,
a otac, inače alkoholičar, nije mnogo mario za Verine životne
patnje. Selo, kao selo, iako su svi znali šta se dešava zatvarali
su oči pred tim. Nakon pet-šest godina teškog iživljavanja Mihajlo
se nešto primirio. Nije ju tako često tukao ali nije ni obraćao
pažnju na nju. Godine su prolazile, a Vera je polako venula svakim
danom sve više. Ulogu voljene supruge zamjenila je ulogom kućne
pomoćnice, najamnog radnika, kopača ... Nije čak više ni spavala
u sobi, ni u kući, već na starom čardaku u koji se odlagao otpad
i stvari koje ne trebaju ali se ne mogu još baciti. I Vera se
tako osjećala. Ćutke je pak i to podnosila jer teže bi joj bilo,
mislila je tada, da ne vidi svoje kćeri koje baš i nisu pokazivale
velike emocije prema majci. A svog muža je i dalje voljela, jer
on joj je bio prva i jedina ljubav u životu. Međutim, Mihajlo
je, na nagovor roditelja i rodbine, doveo u kuću drugu ženu, sa
kojom je živio u vanbračnoj zajednici, koja ga je pratila na veseljima
i sahranama. Još koju godinu Vera je trpjela životne udarce. Jedno
jutro su je obavijestili da joj je otac imao moždani udar i ona
je otišla da se brine o njemu. Od tada se više nije vraćala u
kuću u koju se udala. Druga Mihajlova žena rodila je sina i Vera
je znala da je njena poslednja trunka nade da će se probuditi
iz košmara, sa tim događajem, umrla. Ubrzo je obaviještena da
mora potpisati razvod braka sa Mihajlom jer on želi da ozvaniči
drugi brak. Mada ju je boljelo to saznanje - nije imala izbora.
Ili jeste.... Iz razmišljanja je trže oštro očevo kašljanje, a
činilo joj se i da je neko zakucao na vrata. Nadala se da je jedna
od njenih kćeri koje nisu čak ni pitale za nju. Brzo je pokrila
dio lica maramom i otvorila vrata na kojima je stajala Mihajlova
druga žena...
Dugo je gledala u Veru želeći da joj zaviri pod maramu... Hladnim
glasom je rekla:”Jutros su mi javili da se Mihajlo objesio u zatvoru....”
|
