Home
Novosti
Kolumne
Recepti
Intervjui
Uredjenje stana
Fotografije
Reklamni prostor
Kontakt
Vicevi
Arhiva

 
 

 

Melina Kamerić

Kroz život sa srcem na reveru

“Ajvar je metafora moje priče Made in YU, taj ajvar me dobro obilježio. Za taj ajvar, recept je jako jednostavan. Biti dobar. Ne glup. Nego dobar. Jer realno nije teško biti dobar. Treba se samo opustiti. I biti dobar.”

Sa svih strana čujemo komentare da si sjajna! Smatraš li se i ti sjajnom?
Da. Hahaha. Pa ja mislim da sam sjajna. Bar u nečemu. Mislim, recimo, da sam sjajan prijatelj. Znaš ovo ja sada vidim kao ja trebam da budem skromna, da se branim, da kažem, ma ne! Drugi treba to da kažu za mene. I tako to. Al znaš ja imam jednu vrlinu. Ja sam bolno iskrena. I nekako ja vjerujem u sebe. I bezveze mi je da se branim od komplimenata. Ja sam napisala knjigu. U koju neki na počeku nisu vjerovali. Ali onda je ta knjiga postigla uspijeh koji je postigla. I još uvijek je na tom putu uspijeha. Prvo izdanje knjige je prodato u 1000 primjeraka. U roku od šest mjeseci. I onda je ta moja knjiga doživjela drugo izdanje. Što se kod nas ne dešava baš tako često. Čak se može reći, nikada, kada su domaći, mladi autori, u pitanju. Napisala sam priče za koje čitatelji, a to mi je najvažnije, kažu da su sjajna. Pa onda, možda, i jesam sjajna.

Riječ poteče, knjiga se zalomi i šta dalje?
Dalje. Idemo dalje. I mislim da se knjiga nije zalomila. Knjiga se samo malo duže rađala. A rađala se tako dugo jer sam ja bila malo neozbiljna, i malo duže mi je trebalo da sjednem na ringišpil koji se zove objavljivanje knjige. Ali sad se to desilo. I ja u tome uživam. Uživam u toj vožnji na ringišpliu. Trenutno pišem kolumnu za magazin Azra. Pišem jednu dramu. I naravno razmišljam o novoj knjizi.

Šta te inspiriše?
Život. Emocije. Ljudi. Situacije. Ja sam po prirodi strašno radoznala. I širom otvorenih očiju gledam svijet. I slušam. I često mi prijatelji kažu: Joj sad sam ti ovo ispričao pa ću da završim u tvojoj priči. Ja ponekad čujem samo riječ. Uhvatim neki pogled. I onda me to inspiriše. I naravno inspiriše me rezultat toga. Činjenica da moje priče diraju ljude koji ih čitaju. To je nekako najbolja inspiracija. Činjenica da možeš podsjetiti ljude da je divno Osjećati.

Koga ti inspirišeš?
Hahaha. Pa inspirišem. Neke ljude. Super je znati da nekoga inspirišeš. Da uradi nešto pozitivno. Nešto što na kraju ispadne veliko. Znam da ponekad inspirišem neke svoje prijatelje koji su također umjetnici. Ali znam da inspirišem i neke ljude koji su ono ljudi. Znam da ih inspirišem da više vole život. Da više osjećaju. Da se više brinu jedni o drugima. Da se ne boje voljeti. Da žive život.

Sigurno si čula da je u glumi najteže nekoga u isto vrijeme i nasmijati i rasplakati, ti to veoma dobro činiš u svojoj knjizi. Šta si ti? Iskrena spisateljica ili odlična glumica?
Zabrinula si me ovim pitanjem. I onda sam pokušala da opravdam svoje ubjeđenje da sam iskrena spisateljica. Pitala sam jednog svog jako dobrog prijatelja, koji je glumac, šta sam ja. Iskrena ili glumica? I on je rekao: Ako si glumica tu stranu stvarno ne znam i ne bih volio da je istina. Za mene si Iskrena Spisateljica koju diraju tuđe sudbine!
Jedan drugi meni jako drag prijatelj mi je rekao: Ti si iskreno životno nemirna! I mislim da su obojica u pravu. Ja sam iskrena u svojoj emociji. U životu, a samim tim i u onome što pišem. I reakcije ljudi koji čitaju moje priče su upravo dokaz toga. Ljudi onako instinktivno prepoznaju iskrenost.

Koja ti je najbolja kritika koju si čula za svoju knjigu?
Joj. Bilo ih je sada već jako puno. Kad ovo kažem mislim uglavnom na one meni najvažnije kritike. Kritike čitalaca koji nisu kritičari književni, već puki čitaoci. Jedan poznanik iz  Zagreba mi je rekao, sada ga citiram: “Nikada više neću čitati tvoje priče u tramvaju. Nije lijepo da ozbiljan čovjek plače čitajući tvoju knjigu u sredstvu javnog prevoza!”
Bilo je tu jako puno poruka od potpuno nepoznatih ljudi (naravno zahvaljujući FaceBooku, mojoj omiljenoj razonodi) I jako puno tih poruka je onda mene i rasplakalo i nasmijalo. Sjećam se jedne koja je glasila: “Srce se smije, lice ježi... stah me je doći do kraja veeelika pusa”.  Super je kad skontas da jos neko živi život punim plućima..

Pišeš li već drugu knjigu, vidim, čujem, mnogi iščekuju?
Sada pišem jednu dramu. Knjigu nekako imam u glavi. I uskoro ću početi da je pišem. A pritisak je nekako sa više strana. I moji BiH izdavači za BiH sarajevski Buybook, kao i moj izdavač za Srbiju i Crnu Goru Rende, ali i Kruno Lokotar iz Algoritma u Hrvatskoj, me svako malo pitaju kada ću napisati novu knjigu. Mislim da je tu najperfidniji Lokotar, koji je prvobitno odbio moj rukopis. Pa se onda javno, na mojoj zagrebačkoj promociji, u decembru prošle godine “posipao pepelom” po glavi. I priznao da je veoma pogriješio što me prvobitno odbio. I sada bi naravno da skoči na sigurno.  Ali tu je i pritisak od čitalaca. Ljudi jednostavno hoće još. I jedino što ja onda mogu je da im želju i ispunim. Nova knjiga će biti uskoro.

Koji je tvoj omiljeni pisac, savremenik recimo?
Ah. Prvo ime koje mi pada na pamet je Markes. On je za mene vrhunski majstor pisanja. Relativno nedavno sam otkrila i Milenu Marković iz Srbije. I jednostavno se raspametila. Ja onako rijetko volim čitati poeziju. Ali ona me jednostavno dovela u situaciju da njene pjesme čitam sa skoro manijakalnom odanošću. Mada je moje vrijeme čitanja nekako bilo do moje recimo 26 godine. Od ranog djetinjstva pa to tih nekih dvadesetih godina sam bila opsesivni čitalac. Sada sam puno izbirljivija. I ne čitam toliko koliko sam nekada čitala. Ponekad mi se u biti čini da mogu samo čitati. Ili samo pisati. Obično kada čitam. Onda ne pišem.  A imam i takvih perioda.

Imaš li uzor u književnosti?
Ne. Bar mislim da nemam. I ako imam toga nisam svjesna. Ja svom pisanju prilazim kao nečemu što me čini sretnom. Ne zadajem se baš previše u konstrukciju i dekonstrukciju. Ima momenata kad čujem neki stih. Čak i u veoma «patetičnim» pjesmama, ili pročitam nešto, ili vidim neki film ili predstavu. I osjetim leptiriće. I  obično tada kažem da bih dala šta ti ja znam da sam ja napisala to, što mi je dalo te leptiriće. Ali mislim da ja tako, radujem se kad vidim da neko piše jako dobro, a ja se trudim da pišem kao ja.  Pišem jednostavno. I veoma emotivno. I  iskreno. A neko koga to može zanimati, ili kome je to posao može se baviti time da li u mom tekstu možda može prepoznati neke uzore. Meni je to jednostavno irelevantno.

Šta je rekla mama kad je ugledala prvi primjerak knjige?
Hahaha. Tada je po prvi put ugledala fotografiju koja je na naslovici BH izdanja. I na toj mojoj naslovici, u izdanju Buybooka, su moje bose i gole noge. Na kaldrmi. A pošto je znala da je Almin Zrno, moj prijatelji i fotograf te fotografije radio nekada početkom marta 2009. I da je tada temperatura bila oko nule, rekla mi je: Ti nisi normalna. Da si dobila upalu pluća ja te ne bih ni pogledala!
Hahaha. Moja je majka ljekar. Jako je racionalna. I ponekad mislim da joj nije bilo najjednostavnije prihvatiti činjenicu da su joj obje kćerke umjetnice. Moja majka, je jedna vrsta narodnog heroja. Ona je i meni i sestri ona najmirnija luka. Ali i najoštriji kritičar. Ona oštrica koja teško može da ti dopusti da se uljuljaš u nekakvu kao iluziju uspijeha. Što se tiče onoga što sam napisala. Kao i svaka majka, naravno ima primjedbu što ponekad psujem u svojim pričama. I onda kaže da me ona nije tako vaspitala i da sam to naučila na ulici.

Bila si pripadnica Armije BiH, pa si radila u  Ljekarima bez granica, Upravi grada Amsterdama, pa angažman u obnovi Trga heroja, pa British Councilu, pa spisateljica… pa ?
Pa je onda bio Studio Lisica, kreativni studio u vlasništvu mog prijatelja. Uradili smo prvu zajedničku kampanju za čitavu Bosni i Hercegovinu da bi obilježili 30. avgust Međunarodni dan nestalih osoba. Pa smo Uradili projekat Pogledaj me: “Jajce Edicija”, na koji sam jako ponosna jer se na jedan jako drugačiji način odnosi prema našem zajedničkom kulturno-istorijskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini. A priča o Jajcu je priča o nama svima u Bosni i Hercegovini.
Naravno ja radim i za Sarajevo Film Festival, i to je nešto što me čini neizmjerno sretnom. Jer priznat ću veoma iskreno da sam ovisna o adrenalinu. Da volim taj Festival i atmosferu koju on donosi u Sarajevo ali i čitavu BiH.

Koja je tvoja mahnitost?
Moja mahnitost je što ja živim sa svojim srcem zakačenim na reveru. Moja mahnitost je moja ljubav prema životu. Ja jako volim život. I sve što život donosi. Ali takva mahnitost obično nosi sa sobom i to da se ni sreća ni tuga ne mogu naručiti. Koliko god mogu osjetiti sreću toliko mogu osjetiti i tugu. 

Ljubiš li?
Hahahaha. Da, ljubim. I ljubim se. Ja volim da ljubim. I volim biti zaljubljena.  I ljubljena.

Sanjaš li?
Da. Uvijek  sanjam. I u stvarnosti i kada spavam. I  jedno i drugo sanjanje mi je u koloru.  Znaš, ja često to kažem, da me jednom jedna izjava jednog bjelosvjetskog političara pogodila kao strijela. I to otrovna. On je jednom u čitavom paklu rata u Bosni i Hercegovini rekao: Don’t dream dreams. (Nemojte sanjati). I meni je to bilo isto kao da se usudio da kaže nemoj voljeti. Nemoj živjeti. Niko nema pravo da ti kaže Nemoj sanjati! Ja takve ljude prezirem. Jer su mrtvi. Mrtvi u duši.

Možemo li dobiti tvoj recept za ajvar?
Ja sam još uvijek samo asistent. Asistiram mojoj mami kad ona pravi ajvar.
Sa druge strane kao metafora moje priče Made in YU, taj ajvar me dobro obilježio. Za taj ajvar, recept je jako jednostavan. Biti dobar. Ne glup. Nego dobar. Jer realno nije teško biti dobar. Treba se samo opustiti. I biti dobar.

Odlomak iz knjige “Cipele za dodjelu Oskara”, priča Made In Yugoslavia

Zemlja u kojoj sam rođena postoji još samo na dnu šerpi u kojima kuham ajvar. Kad je avjar već skuhan, ja perem šerpe. Kad ih onako oprane okrenem da se okapaju, sa dna bljesne natpis: Made in Yugoslavia.
Ja sam odrasla na Cocti i Jupiju, Stela sladoledu i rum-pločicama. U zemlji u kojoj je na svemu pisalo: Made in Yugoslavia. 
Imam strašan problem. Na aplikaciji za američku vizu piše: Državljanstvo pri rođenju?
Ne smijem nikoga pitati šta pišu oni koji su rođeni u zemlji koje više nema. Tu rubriku ostavljam praznom. Preskočim i pitanje: Da li ste ikada bili član Komunističke partije? Strašno me stid, jer mi se nekako čini da izdajem svoju pionirsku zakletvu, i Tita i sve partizane. Al’ me strah da mi Amerikanci neće dati vizu ako im priznam da sam rođena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.  I da su teoretski i pioniri komunisti.

Melininе „Cipele za dodjelu Oskara“ proglašene su najboljom pričom među 1.504 pripovijetki i 618 autora. Prvu kopiju knjige odnijela je mami da shvati kako se ozbiljno bavi pisanjem. Na Festivalu kratke priče Kikinda Short 2007. Gdje je čitala priču “Made in Yugoslavia” tražili su je na bis! Nevjerovatno ali istinito!

Zorica ĐUKIĆ
Foto: Irfan REDŽOVIĆ