Arie Livne, specijalni izaslanik Svjetskog jevrejskog kongresa za prostor bivše Jugoslavije, savjetnik predsjednika Vlade Republike Srpske i ekonomski predstavnik RS u Izraelu, svoj životni put putuje već 88 godina i priče koje nam je pričao mogle bi ispisati stranice knjiga, a ne jedan intervju. Naime, rođen je u Budimpešti 1921. godine, a djetinjstvo i mladost proveo je u Novom Sadu i tada se zvao Đorđe Vajs.
Prošao je mnogo toga; radne logore, holokauste, mnoga iskušenja i patnje, ali ljubavi i sreće. Koliko se njegova životna priča ili bolje reći ideja razlikuje od drugih ili prepoznaćete u snazi njegove ljubavi prema životu, prema ženama, ljepoti i istini. O čika Arijevom (kako ga mnogi odmila zovu) životnom putu napravljena su dva filma – dokumentarna, za koje je dogovoreno da se neće upotrebljavati dok je živ. Razlog je – jednostavan. Ljudi o kojima je govorio još uvijek su živi, a on ne bi nikoga da stavlja u nezgodan položaj.
Žene
Prije koji dan sam na pitanje - šta čovjeka kao što sam ja održava punim energije odgovorio:
- Bez žena i ljubavi čovjek se ne može održati vitalnim. Žena i ljubav prema ženama tjera muškaraca da izgleda kako treba, da vodi računa o sebi. Zašto? Onog momenta kada čovjeka više žene ne interesuju, on ne obraća pažnju na sebe, ni kako se oblači, kako izgleda, da li je dobro složio boje... Ali ako je zainteresovan za žene, onda on ostaje mlađi i izgleda bolje. Naravno da se zainteresovanošću za žene ne može napraviti čudo. Baš ovih dana sam u jednoj slatkoj knjižici pročitao, "Ako se pokušavaš oblačiti kako bi izgledao 20 godina mlađi, stepenice nećeš prevariti!" i to je tačno.
Čika Ari bio je iskreno zaljubljen četiri puta. Od toga se prvi put zaljubio u 18. godini u djevojku od 16.
"Možda sam ja izuzetan, čudan. Za žene koje sam volio, i koje volim,voljan sam uvijek sve učiniti, iako već nismo u ljubavi, ili je vrijeme prošlo, ili je ljubav prošla, ili se hiljadu stvari desilo... ništa se ne mijenja. Mogu vam navesti primjer – neću reći ime, jer je žena još živa i već 20 godina živi u Beogradu. Voljeli smo se negdje 1954-1955. godine. Bila je udata, sa dvoje djece, ali voljeli smo se. Ja sam otišao u Izrael i veza je prestala. Dugo godina nisam dolazio i kada sam došao prvi put u Beograd, prvo sam nju pokušao naći. Našao sam firmu u kojoj je radila i njen direktor mi je rekao, ako je živa da je njihov penzioner i da će je naći. Tako je i bilo. Čim sam dobio broj, nazvao sam je, kupio cvijeće i otišao da je vidim. Otvorila mi je vrata zaista stara žena (ona je skoro mojih godina) psovala mi je sve na svijetu, zašto sam otišao, zašto došao šta će mi to cvijeće. Kad sam došao drugi, treći, put već se malo primirila. Onda smo vrijeme provodili u lijepim razgovorima. Iako, vodila je računa da joj kćerka ne sazna da se viđamo jer je krila period života provedenog sa mnom. U principu i danas je volim. Naravno, volim ono što je bilo, ali ljudi uzimaju zdravo za gotovo, to da te neko voli. Rijetko je naći da te neko zaista voli, ali ako već nađeš, onda to poštuj.
Kad sada u ovim godinama kažem da volim žene, to se odnosi na to da volim sjesti sa ženama da razgovaram, može se voljeti žena i bez seksa. Da ne ispadnem neki moralista, ali čini mi se da muškarci više doživljavaju žene kao seksualni objekat. On može voljeti seks, ali da ne voli ženu. Biti žena koliko vidim i čitam posljednjih godina, naročito na Balkanu je nešto sasvim komplikovano i sasvim drugo od nas muškaraca, što ljudi većinom neće da razumiju, one imaju drugi život.
U knjizi "Misli velikana" što moje omiljeno štivo pročitao sam; "Ako na ženi gledaš haljinu i vidiš da je ona lijepa ti ženu ne vidiš i ne voliš nju, nego haljinu. "Ja se slažem s tim. Nije mi se jednom desilo da mi žena kaže: Pa, nisi ni primijetio da sam se ošišala. - Nisam primijetio jer to za mene jeste lijepo za vidjeti, ali to nema nekog odlučujućeg značaja za moju ljubav.
Porodica
Livne se ženio dva puta. Prva supruga bila je iz Beograda sa kojom se 1956. godine doselio u Izrael.
"Jako sam je cijenio i volio. Nažalost, umrla je mlada, u 51. godini. Nakon toga, oženio sam se s Mirjam, a ona mi je podarila kćerku Arielu. Kad sam dobio kćerku već sam bio čovjek u godinama, imao sam 57 godina, ali mislim da je to najljepši period u mom životu."
Tvrdi, s razlogom, da su posljednjih 30 godina njegovog života ujedno i njegove najsrećnije godine. Tvrdnju potkrepljuje činjenicama da je u vrlo srećnom i uspješnom braku, te da je svoj životni san ispunio sa kćerkom Arielom, koja se sada, sa 28 godina, sprema za doktorat iz biohemije i farmacije.
"Pošto sam bio najgori učenik što se zamisliti može, mislim u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio niko sličan meni, mnogi misle da kroz nju hoću da ostvarim ono što ja nisam uspio. To apsolutno nije tačno. Iako, učinio sam sve moguće, da sve što ima u meni dobrog prenesem na nju, a ono što ne valja da zadržim samo za sebe. Samo mi sami znamo šta je u nama dobro, a šta nije. Ono što vam mogu najiskrenije reći je da ja od Ariele nemam boljeg prijatelja. Mi nemamo odnos otac-kćerka, naš odnos je na bazi čistog prijateljstva."...
