Istinite priče

OZBILJAN POSAO

Prije nekih 10 do 12 godina radila sam kao glasnogovornik Muzičkog centra Pavarotti. Ova ugledna ustanova, kako joj samo ime kaže, bila je centar muzičkih zbivanja u Hercegovini, ali i šire. Ova se ustanova muzikom bavila i na alternativan način koristeći je kao terapiju kod djece s posebnim potrebama.
Pošto je jedan od ciljeva centra, također, bila animacija i liječenje dječijih ratnih trauma, odlučili smo da u tada podijeljenom Mostaru napravimo prvi festival dječije muzike u BiH nakon rata. Konkurs je otvoren, pjesme su napisane i „uglazbljene“, mali pjevači odabrani... Ostalo je još samo da u atriju MC Pavarotti napravimo scenu dostojnu ovog festivala. Na pamet nam je pala sjajna ideja da uz pomoć jedne mlade mostarske dizajnerice, koja je dizajn upravo diplomirala u Švicarskoj, scenu za festival naprave djeca s posebnim potrebama ....
Tada sam prvi put ušla u svijet ove djece, koja su svojom otvorenošću i toplinom plijenila svakoga ko bi ih sreo. Tu je počela naša tajna veza i velika ljubav, koju smo još godinama pri svakom susretu nesebično nudili jedni drugima. Scena koju su napravili, desetine velikih šarenih cvjetova koji su je okruživali i rasli iz nje, bio je najljepši prizor koji ste mogli zamisliti. To što su napravile ove spretne male ruke bila je i Snjeguljica, Trnoružica, Pepeljuga i sve bajke koje vam srce pretvaraju u pamuk. Ali ono što je bilo najljepše i najdirljivije je to da su se ovi mali ljudi, zaposleni ozbiljnim poslom oko pravljena scene, brzo sprijateljili sa svojim vršnjacima, solistima i horom Pavaroti. Te su se godine u sunčanom atriju muzičkog centra otopile i zauvijek nestale mnoge pedrasude s kojima su dolazili roditelji „normalne“ djece, a nastala mnoga prijateljstva od kojih neka i danas traju.
Eto, te daleke 1997. godine Mostar i BiH postali su i Švedska i Norveška, SAD... i sve one civilizirane zemlje, koje djecu s posebnim potrebama, zavisno od vrste i stepena oboljenja, uključuju u normalan život, od školovanja do zapošljavanja.
Posebno sam ponosna na taj period svog života, a kako i ne bih bila kada se sjetim počasnih gostiju prvog poslijeratnog festivala dječije pjesme „Zlatna nota Mostara“. U prvom redu, umiveni, počešljani, namirisani, uparađeni s leptir mašnama oko vrata ili u kosi sjedili su počasni gosti festivala, moji mali prijatelji, a veliki ljudi, ljudi koji su uspješno obavili veliki i ozbiljan posao. Zato ne prolazite pored njih kao da ih nema, ne prolazite spuštenih glava kao da ih se stidite i nikada nemojte reći da nemaju šanse.... Imaju, imaju sve šanse ovoga svijeta ako im pomognemo da lakše žive, ako im pomognemo da žive s nama! Uvijek ima šanse za ozdravljenje i normalan život jer „Nada umire posljednja!“
P.S. Centar za djecu i omladinu Los Rosales nakon ovog projekta krenuo je sa izrađivanjem i prodajom prekrasnih ručno rađenih drvenih cvjetova, slika i razglednica. Grad Mostar im je poklonio malu galeriju, gdje prodaju svoje rukotvorine, a od prodaje nabavljaju materijal za nove radove. Galerija se nalazi u Starom gradu u Mostaru. Nemojte slučajno da je zaobiđete!