Biti gej je okej

Uvijek zadnja pišem tekst, i iako sam ljubazno opomenuta od strane urednice da se ovakve stvari više neće tolerisati i večeras je tako. Možda ću se moći izvući na vremensku zonu, jer ja živim u New Yorku, iako sam u sred Bosne i Hercegovine.
Vjerovatno se sad pitate kako je to moguće. E, pa pojasniću vam.
Prije nepunih mjesec dana, izvede me na ručak moj gej prijatelj, nakon skoro 20 dana insistiranja. Vrlo ozbiljan, iako mu to ne priliči i ne stoji, započe razgovor na vrlo ozbiljnu temu. I to, šta mislim o prijedlogu da nas dvoje stupimo u bračnu zajednicu? Te, iako ga ni jedna žena ne interesuje, sa mnom bi provesti ostatak života i te kako imalo smisla. Slatko sam se počela smijati i gorko stala kad sam vidjela njegov izraz lica?! Prevedeno (zar se smije tako smijati mojim emocijama?). Uozbiljim se, saslušam sve njegove argumente koje je prikupljao, mjesecima pretpostavljam, i polako bez igranja sa emocijama, saopštim mu da mi brak sa pederom ne pada na pamet. Kada me je začuđeno pitao zašto, odgovorila sam mu da ne želim da mi sve komšinice misle da sam kurva, gledajući muškarce koji odlaze i dolaze u naš stan, a ja pri tome ni luk jela, ni luk mirisala. Tačka.
No, to nije kraj. Već sutradan bila sam pozvana na drugi ručak, sa drugim prijateljem, takođe homoseksualno orijentisanim. On mi je, nakon komplimenata kako sam pametna, mila, dobra i zanimljiva, predložio da budem surogat majka, pazite sad, njegovoj djeci! Ne našoj, ne mojoj, već njegovoj djeci!?!
Koliko god sam se u prvom slučaju osjećala jadno, u drugom sam bila dotučena.
Pa zar mu ličim na inkubator? Pogledam se u ogledalo i malo mi se vrati samopouzdanje spoznajom da ni jedan inkubator nema ovakve sise!
Zahvalim mu se na želji da me oplodi, i polako mu objasnim da njegova ideja nema veze sa zdravim razumom. Onda izađem sa društvom u grad, u jednom klubu mjesta rezervisana! U drugom takođe! U trećoj smrdljivoj rupi u koju smo ušli, zaista nisam očekivala rezervaciju na stolu, ali našli smo je. Izašla sam, nevjerovatno ljuta i tražila po parkingu dječka koji mi je odvezao auto da parkira i onda se glasno počela smijati... pa ja se nalazim u fucking New Yorku...
Nakon ovih nemilih događaja, odem na vikendicu, zapalim vatricu, prokuvam vino i uz miris grožđa i klinčića pomislim kako današnji muškarci nisu nimalo normalni. Dok su na jednoj strani, ovi što bi da žene i prave djecu, ali bez seksa, na drugoj strani, su oni mačo muškarci (jedino oni sami sebe tako doživljavaju) koji bi samo seks, ali da ne žene i ne prave djecu.
I onda se zapitate kako biti normalna žena i kako naći, ne idealnog već normalnog muškarca? Svaki put kada pokaže nježnost, pomisliš da je peder, a ako u njemu vri krv drvosječe, uvijek imaš na umu da bi mu ta sjekira mogla proraditi prvi put kad ručak ne bude na vrijeme...
Eh da se znam igrati sa genetičkim materijalom, izmiksala bih sebi jednog pažljivog, emotivnog, jakog, hrabrog, pametnog, zgodnog, monogamnog muškarca, ali dok bi pronašla po cijelom svijetu sve te sastojke, vjerovatno bi me prošla želja za njim... Mada u zadnje vrijeme sve češće se nalazim u društvu jednog vrlo, vrlo sličnog onom mom genetičkom mutantu... Iako sumnjam da sam ja ta koja ga interesuje, njegova ljubomora na ostale mutante u mojoj blizini mi jako prija..

Anđela LEKIĆ