Zašto je danas ljudska dobrota poput duge kojoj se poslije 15 minuta više niko ne divi? Ima li od porodičnog gnijezda ljepšeg mjesta za podizanje svetilišta? Šta se najčešće začuje kada utihne ljubav? Mogu li se i kako zaliječiti izgubljena prijateljstva? Nije li neznanje najveće ropstvo? Čini li intelektualca diploma ili moral? Kako možemo podstaći klince da budu bolji od nas, a da nam ne kažu da smo davež? Zbog čega su najsrećniji oni koji nikada ne odrastu...? Nema kraja spisku tema koje su mi se nudile kao putokazi do redakcije ovog magazina.
“O čemu bi želio da pišeš”, ljubazno me je dočekala glavna urednica magazina “Women”. Prije nego što otvorih usta da odgovorim, izvršna urednica je brže-bolje izrecitovala spisak tema o kojima ne mogu da pišem: “Nemoj samo o političarima, nacionalistima, lopovima, granicama među gradovima i ljudima....”
“Bože”, pomislih, “pa ovo je adresa na koju sam morao prije da stignem!”
“O čemu bi ono želio da pišeš”?
“Hm...ovaj...mislio sam nešto...” Počeo sam koješta da lupetam. “Ne razumijem se baš u modu. Horoskopi mi nisu naklonjeni. Automobilizam mi je kritična tačka. Analfabeta sam za tajne zavođenja. Kulinarskim savjetima bih postao masovni ubica... Možda da razmatram neke teme o ličnim i društvenim dramama svakodnevice, hvatam bilješke o duhovnoj situaciji vremena, razotkrivam stereotipe koji nas okružuju, rugam se modernim mitovima?
“E, to bi već mogao”, veli moja novopečena izvršna urednica, ne pokušavajući da u očima prikrije sumnju zašto neko, ko godinama nastupa kao novinarski fanatik za političke teme, odmah želi da se promijeni, urazumi, pripitomi.
I tako “Women”, lukavo i neodoljivo, kao što i dolikuje najvećoj kosmičkoj zagoneci po kojoj je naslovljen magazin, nadmudri potpisnika ove kolumne da se upusti u avanturu razmatranja tema koje su toliko normalne da o njima može pisati samo onaj ko, prema aršinima većine današnjih medija - baš i nije sav svoj! Kakav izazov!
Sjećate li se legende o Prokrustovoj postelji? Starogrčki razbojnik je svoje žrtve stavljao u krevet, gdje bi onima koji su bili duži - sjekao noge, a one za koje se ispostavi da su kraći - istezao na nakovnju. Preneseno, riječ je o brutalnom kalupu, vještačkoj mjeri kojom neko želi da druge prilagodi, sažme, odredi, ograniči, podvuče, zaključa... Poslije više od decenije zapisivanja svjedočanstava o svakodnevnim političkim zabludama, fizičkim i verbalnim obračunima, ideološkim i kulturnim razlikama, granicama među gradovima i ljudima, naučio sam da se društvo u kojem živimo, ne razlikuje mnogo od Prokrustove postelje. Ako sam u pravu, pitanje je ko sve onda simboliše starogrčkog razbojnika sa nakovnjem i testerom u rukama? Politički primitivci ili apolitične kukavice? Novopečene gazde ili unajmljeni mudraci? Maskirane siledžije ili moralne nakaze? Estradne dive ili kafanski bivoli?
Nadam se da sam još dovoljno slobodan, da imam petlju, da nije odveć kasno, da mogu spriječiti da mi “uzmu mjeru”, da nisam analfabeta za “normalne” teme. Znam da samo zdravim razumom možemo sačuvati zdravu porodicu kao protivtežu i lijek bolesnom društvu. Zato će mi biti čast da pišem za “Women”. Jer, kako su mi urednice ovog magazina opisale čitaoce, ne sumnjam da ću upravo od njih saznati zaslužujem li ovu stranicu?!
