Oduvijek stariji govore da na mlađima svijet ostaje. Oduvijek mlađi čekaju da od starijih preuzmu svijet. A onda neočekivano brzo i nepovratno ostare, shvativši kako su život uglavnom proveli u čekanju. Zato se čestiti Duško Radović odvažio da kaže pravu istinu, pa je dopisao: Na mlađima svijet ostaje - kada to stariji odluče! Nažalost, većina ga nije čula. Nisu imali vremena. Čekali su...
Kako bi mladima to čekanje izgledalo kraće i slađe, nastao je kompliment da su veoma talentovani baš za to šta moraju još samo malo da sačekaju! Znate li bilo koga iz svoje okoline, računajući i samog sebe, da bar jednom nije čuo kako je talentovan za matematiku, numizmatiku, poeziju, za desno krilo u lokalnom timu ili glavnu glumicu u popularnoj predstavi, da je već viđen kao savjetnik direktora marketinga ili da mu je suđena fotelja pomoćnika ministra za trgovinu i turizam?! Iza ovih milozvučnih riječi obično bi slijedila tobož dobronamjerna poruka: Moraš još mnogo da učiš i radiš, da sazrijevaš i vrebaš svojih pet minuta. "Strpi se malo, nije ti vrijeme, još si zelen, prerano je, vidiš kako sada stoje stvari, cijeli život je pred tobom..." A vrijeme prolazi. Nagomilaju se godine, jedva da odrasteš, izgužva ti se lice i pojave prve sijede, a onda čuješ isti onaj glas kako ti poručuje da je sada prekasno jer ti više nije vrijeme, dolaze novi klinci, a ti si nisi iskoristio svoj talenat. Iskoristiti talenat? Kakve li podlosti! Unovčiti talenat? Koliko za to treba duhovne bijede! Potrošiti talenat? Kako jeftino i siromašno! Sve ovo, naravno, zvuči antologijski glupo! Ili imaš talenat, ali nemaš posao; ili si dostigao cilj, ali više nisi darovit; ili si obdarena, ali nedovoljno neiskorišćen; ćuti i radi, kada već nisi predodređen za to! Tako ispada da talentovanost baš i nije neka privilegija. Jer talentu ne treba uspavanka, još manje utjeha, mudri sluga vječite društvene igre i biološkog potčinjavanja, surovi dreser raskošne mladosti.
Da li je talenat ekskluzivno pravo mladih i to samo dotle dok ne nauče kako se i zašto upotrebljava? Kada uopšte počinje starosna granica za antitalente? Ko i gdje ovjerava dijagnozu koliko je neko talentovan ili ne? Ima li talenat rok trajanja i garanciju? Posebna i naročito nesuvisla je tema o "vječitim talentima"! Ova fraza odomaćila se kao uvreda za ljude koji navodno raspolažu invalidnom nadarenošću; odnosno za takvu sortu ljenština i nesposobnjakovića kojima niko ne može osporiti rijetku nadarenost, ali koji nikako da poentiraju uspjehom po mjerilima okoline.
Kako god okreneš, talentima je najteže. Oni koji više znaju o tome tvrde da talenat izvire iz nesvakidašnje emotivne tananosti, iz bogatog duha koji se rasipa svuda okolo, bez razloga i cilja, bez smisla i računice. Jedni ga nazivaju Božijim darom, drugi prirodnom obdarenošću, treći iskrom koja život obasjava svjetlošću. Talenat je istovremeno sve ponešto od navedenog, ali i ništa od svega toga. Jer Bog podjednako voli svu svoju djecu i svakom je darovao smisao za nešto; ni majka priroda ne želi odgovarati za diskriminaciju, a nije li svaki život svjetlost, koja ispunjava po jedan nepregledni i neistraženi unutrašnji svemir?!
Ako su svi toliko talentovani zašto onda ovaj svijet ne postaje bolji, srećniji, razumniji, blagorodniji? Zato što nisu samo dobri i razumni počašćeni talentom? Zato što mnogi Božji dar koriste za pakt s đavolima? Zato što svojom prirodnom obdarenošću prkose prirodi? Zato što su kao mladi potvrdu o svom talentu tražili na pogrešnom mjestu? Kada bi bar trećina čovječanstva radila ono za šta je najviše nadarena, čitav svijet bi izgledao drugačije.
Lijepo je od drugih čuti da si talentovan za nešto, ali je mnogo ljepše kada to znaš iznutra, kada si načisto sa sobom, kada si toliko nalik na svoj talenat da nemaš pojma zašto se vrtiš u krug kada su pred tobom svi putevi ravni i otvoreni, kada osjećaš da si toliko običan da postaješ naprosto genijalan, kada počneš da persiraš antitijela vlastite lucidnosti, kada sve šamare kojima te sudbina nagradila složiš u veličanstveni aplauz. Talenat je poput anđela, ne treba ti disati za vratom kako bi znao da je tu, ne mora se dokazivati na svakom ćošku da bi ti pokazao svoju božanstvenost. On ne može da se potroši ili unovči, da se izgubi ili ostari, ali ipak rađa i umire, zato ne može suviše da čeka... osim ako nisi talentovan samo za čekanje!
