Još od srednje škole živim samostalno, daleko od roditeljskog doma, krutih kućnih pravila ponašanja i, slobodno mogu reći, prilično neuredno…
Da, ja sam jedan od onih muškaraca koji ne voli držati odjeću složenu u ormaru, redovno čistiti obuću, skloniti suđe odmah nakon jela, redovno ga oprati… I ne stidim se puno toga…
Nekad sam se pokušao pravdati time da nemam vremena, da sam prezauzet drugim obavezama… ali sve je to samo šuplja priča. Jednostavno, ne nalazim se u tim poslovima…To mi je donedavno bilo normalno. Štaviše, nisam mogao zamisliti da je moguće živjeti drugačije…
Pitate se zašto vam ovo pišem!? I to u ženskom magazinu…
Naime, već nekoliko mjeseci je prošlo kako sam izgubio svoju teško stečenu i ljubomorno čuvanu nezavisnost i samostalnost! Dozvolio sam jednoj ženi da uđe u moju privatnost i pređe granicu koju niko nije prešao. Oženio sam se!!!
I nije mi žao… Baš naprotiv…
Moja bolja polovina je, uvidjevši da je mene teško natjerati na promjene, kao i svaka odlučna i energična žena, odmah nakon medenog mjeseca (medene sedmice, pošto sam se morao vratiti na posao ranije) odlučila uzeti stvar u svoje ruke i napraviti generalnu čistku stana… Na udaru se našla moja uflekana košulja sa malom i meni gotovo neprimjetnom mrljom od jabuke, gomila starih časopisa, koje ponekad pogledam… i milion drugih stvari kojih se ja realno ne bih riješio još dugo, dugo… Moja majka, koja je godinama bezuspješno pokušavala da me dovede u red i natjera da sredim stan, stala je na njenu stranu i bila presretna što mi je neko konačno stao u kraj… Žene k’o žene.
Kap koja je prelila čašu bilo je sređivanje ladice u kojoj stoje čarape, koje su mi inače slaba tačka (ne odem nigdje na put, a da se ne vratim sa nekoliko pari čarapa). Ladice koju sam ljubomorno čuvao. Naime, moja draga je jednog četvrtka odlučila dovesti u red jedinu oazu moje prošlosti i baciti sve stare čarape, ali i sve druge imalo oštećene, pocijepane, izblijedjele… naivno misleći da neću skontati!? I reagovati!!!
Moja prva reakcija bila je blagi užas, zatim gunđanje i galama (što prezirem iz dna duše)… tad smo se prvi put posvađali…
Moj otpor i gunđanje nestali su ubrzo, nakon nekoliko sati, a moja draga je samo mudro ćutala, puštajući me da mislim da se za nešto pitam…
Iako sam se od nekih stvari oprostio teška srca, shvatio sam da je ljepše živjeti u urednom i čistom stanu, bez gomile nepotrebnih (ovo još uvijek ne prihvatam u potpunosti) stvari… Ili se bar pretvarati da je ljepše (šalim se, naravno)… I uživati u životu…
I vama preporučujem da se odmah predate, jer svaki otpor je uzaludan…
