Iz Anđelinog pera Prije nekoliko dana nesmorteno poželjeh da budem saradnik nekog časopisa. Onako, da malo oštrim pero. I, kako to obično biva, pojavi se u mom životu časopis koji držite u rukama i mogućnost da nešto napišem. I evo ga, prazan papir i mogućnost da naoštrim pero. I već u prvom koraku, vidim grešku. Već odavno ne koristim pero, pa bi, s obzirom da pišem na kompjuteru trebalo da oštrim nokte ili glancam tastaturu. A kako godine prolaze, sve je manje stvari o kojima mi se čini da bi trebalo pisati. Poput te asocijacije s poštapalicom koja je izgubila smisao, smisao gube mnoge stvari u koje sam manje ili više slijepo vjerovala ili bar na koje sam obraćala pažnju. Na primjer... na primjer, gledam oko sebe u pokušaju da pronađem dobar primjer i vidim svuda oko sebe prašinu. Na primjer, prašina. Kao i svaka fino odgojena djevojka, i ja sam u nasljedstvo od bake dobila poruku da treba redovno brisati prašinu. Kad bih sad sabrala sve sate koje sam u životu provela s krpom u ruci, dobila bih, izvjesno poražavajuću brojku. I onda neosjetno, prašina mi je postala saveznik. Naselila se svuda oko mene, dala finu patinu knjigama koje, odavno pročitane poziraju u policama, prekrila male, beskorisne predmete donesene s putovanja, dobijene na poklon od prijatelja i poluprijatelja, obložila sve praznine koje bi možda u životu trebalo popunjavati. Kakva glupa tema, pisanje o prašini. Ili možda nije? Posmatram policu i vidim čist dokaz nezavisnog umjetničkog djela:nekad je tu stajala zaboravljena grančica ruzmarina, i sad je nema, ali je na polici ostao njen oblik tako divno uvajan u prašini. Čist l’art pour l’art. A mogla sam i da ga ne primijetim, da, onako užurbana, s krpom u ruci uništim trag male, ničim izazvane umjetnosti. I da se još umorim, potrošim vrijeme kog je tako malo, i sve manje i još budem nezadovoljna. Koliko u životu takvih stvari učinimo? Koliko umjetničkih djela u prašini obrišemo i ne primijetivši ih samo zato što je nekad neko rekao da nam prašina ili prašine nisu saveznici? I tako, riječ po riječ, opet se nađem pred čuvenom pričom o tački gledišta. Neću sad o ruskim formalistima i drugom pametnom svijetu, ali, stoji ta priča da svijet tako drugačije izgleda kad, recimo, prižmirimo na jedno oko, i pogledamo kroz trepavice. Promjena perspektive nam često da šansu da, recimo, vidimo koliko lijepih stvari ima u nama i oko nas, a mi na njih nismo obratili pažnju. E, zbog toga cijela ova priča. Idu praznici, i ovo je praznični broj časopisa, pa je red poželjeti nešto lijepo. I Vama i sebi želim moć da život pogledamo i sa druge, ljepše strane, da uživamo u tom pogledu i da naučimo da sreću čine male stvari, i još više, mogućnost da ih prepoznamo. I tako, sada živimo u miroljubivoj koegzistenciji prašina i ja. A vi?