Nije lako biti novinar. Naročito ne ljeti, kada vi, umorni čitaoci, od novina tražite jedino razbibrigu koja će vas odmoriti. E, a niko se ne pita je li i taj jadni novinar možda umoran, da li je sposoban da iznjedri nešto šarmantno i opuštajuće. Da vam odmah kažem, ovaj nije. Ako ste željni opuštanja, idite vi lijepo, mili moji, u jednu dobru šetnju.
Ipak neću pisati o godišnjem odmoru (iako bih, o, kako samo bih!), pisaću o priremama za njega, odnosno, o svemu onom što čeka prosječnog stanovnika ove zemlje koji je, pomoću raznoraznih trikova skupio pare za ljetovanje.
Prvo, nakon početne radosti pri konstatovanju da će naša mala porodica ipak da se brčne u nekom moru, nastupa dramatično pitanje: u kom moru.
Isti onaj prosječni stanovnik ove zemlje prvo će pomisliti na, nekad naše, Jadransko more. Oni stariji se sigurno sjećaju ljeta u kojima su fiće i stojadini u beskrajnim kolonama puzale iz svih krajeva bivše Jugoslavije prema Jadranu. Tad je bilo zanimljivo gledati proces raspakivanja u primorju. Stane čovjek, parkira svog fićka, iskrca ženu i sitnu djecu, a onda kreće da iznosi. I iznosi. I iznosi. I iznosi... Nakon što su napolju koferi, cekeri, dušeci, jastuci, frižideri, ćebad, novine, štapovi za pecanje, dječja oprema za plažu, roštilji i pribori za jelo, uvijek mi je ostala nejasna magija, kako u tako mali auto može da stane toliko predmeta, zapreminom otprilike tri put većih od fiće samog (žene i djecu ne računamo). No, nakon kratkih humorno-nostalgičnih (kako kome!) prisjećanja, onaj budući turista s početka priče se još nije odlučio, kuda na ljetovanje.
Okej, recimo na Jadran. Ali, Hrvatska je preskupa. Naše zapadne komšije su odlučile da postanu svjetska ekskluziva, pa za skupe pare prodaju dragocjenu hrvatsku vodu, hrvatski vazduh, hrvatski kamen i hrvatske komarce (da ne pominjemo ostatak agresivne ekipe, poput poskoka, standardno naseljen u krškim područjima). Malo je u ovoj zemlji onih koji baš umiru od želje da pomenute hrvatske blagodeti plate toliko koliko njihovi ponosni vlasnici misle da vrijede. Ono, jeste im obala prelijepa, i to se mora priznati. Konformisti kažu, u korist joj ide što je blizu. Ne znam za vas, ali, mene ne oduševljava ideja da idem na odmor negdje gdje sam blizu kuće. Ljudi moji, ja želim negdje daleko, na neku divnu, beskrajnu plažu na kojoj se presijava bijeli pijesak igrajući se sa sjenkama palmi.
A Crna Gora? Pa, ukoliko želite nešto jednako skupo kao Hrvatska, samo dalje, manje uređeno i s lošijom uslugom, onda je to pravo mjesto za vas. Izlazi mi pred oči nezaboravna scena koju sam vidjela na hercegnovskoj rivijeri prije nekoliko ljeta. Sjede u bašti dva lokalna domaćina, dokona vlasnika apartmana koji im omogućavaju da cijele godine ne rade ništa, i ćaskaju. Pripijaju viski s puno leda, šacuju polugole ljepotice na rivi, kad, protrča pored njih razdragani švrćo i neka kapljica morske vode nađe se na roleksu jednog od domaćina. Nakon dramske pauze koja pokazuje kako mu je težak život, upita onog drugog: Je li, čoče, znaš li ti koji su najgori ljudi na svijet? Turisti...
Poput onih junaka iz Andrićevih romana, onaj drugi s mukom prozbori: Jah, i otpi viski...
Kad se još prisjetim koliko po onakvim putevima traje put do Montenegra, precrtavam i tu stavku u planeru.
Italija? Nakon kratkotrajne provjere na internetu shvatam da moja predstava o cijeni ljetovanja nikako ne odgovara predstavi koju o tome imaju italijanski hotelijeri, i da bih, s ovoliko koliko mislim da potrošim, na italijanskoj obali mogla da provedem dan, dva eventualno, ako ne jedem i ne pijem ništa izuzev doručka u hotelskoj ponudi...
Od Jadrana, dakle, ništa. Dobro, kako da budem praktična? Za šta mi nije potrebna viza? Aha, internet kaže, «bratske» zemlje poput Turske i Tunisa. Međutim, poslednjih godina sve češće eksplozije u ekskluzivnim ljetovalištima mi baš ne djeluju kao dobrodošlica. A i problemi s tropskim vrućinama i čestim trovanjima razmaženih stomaka hrabrih turista koji su već isprobali slične avanture mi se čine prilično obeshrabrujuće.
Dobro, a Bugarska? Tamo je lijepo, more toplo i sigurno, plaže pješčane, cijene povoljne. E, ali, uzalud se nadaš, Anđo. Od ovog ljeta, i Bugari su Evropa, za nas iz Makonda. Ako hoćeš vizu, naoružaj se strpljenjem, debelim novčanikom, pa u ambasadu u Sarajevo.
E, na ovom mjestu, s papirom punim propalih ideja, Anđa se zainati- kad već moram da se smaram s vizom, idem u Grčku. Naivno uplatim super povoljni aranžman na Krfu a onda počinje šiz. Za vađenje vize mi je potrebno uvjerenje da postojim, potvrda o radnom odnosu, kućna lista, vjenčani i rodni list, sila nekih formulara kojima ni ime ne znam, i strpljenje ostarjelog slona. Da ne zaboravim, i škrge. Da, jer se beskrajni red za viziranje pasoša proteže kroz hodnih bez prozora ili klima uređaja. Ko preživi, pričaće. Možda me ipak dočeka jezero na Manjači, tamo bar niko ne traži vizu i ne naplaćuje vazduh koji udišem. Za sada..

Ukoliko upravo čitate ove redove, to znači da sam uspjela da prevaziđem vlastite mogućnosti i ipak, ovako umorna napišem tekst, ma koliko mi i duša i ostali prateći dijelovi potrebni za pisanje već odavno plutaju južnim morima. Urednica je već morala da se posluži bičevima i prijetnjama, i djelovala je dovoljno opasno da sam ipak nešto napisala. Želim vam, dragi čitaoci, da ove godine lakše od mene dočepate neke velike vode!