Manimo emfazu proljeća

Prije par godina, moja sestra, znajući za moje spisateljske sposobnosti, zamoli me da joj napišem pismenu vježbu iz srpskog jezika, kako bi ispravila jadnu, malu, bijednu, dvičicu. Tema je bila proljeće. Zamislite proljeće! O tome se stvarno ima šta pisati, rekoh sebi i krenuh...
Prva rečenica bijaše; Manimo emfazu proljeća, zasučimo rukave i uhvatimo se plugova i oranica, obezbijedimo sebi crni, znojavi, hljeb... To je bilo presudno. Ne samo da nije popravila dvičicu, već je dobila jedinicu tako veliku da smo mislili da je ni nobelovac Andrić sa svojim opisima više ne bi ispravio. Doživjela sam to kao ličnu uvredu, ne misleći pri tome na sestrin završetak škole... Dvičicu smo nekako ispravili milion puta korištenim "ljigama" tipa: Moj grad se jutros okupao u čarobnom proljećnom suncu, koje je prekrilo sve prozore šarenilom. Onim šarenilom, koje nam samo majka priroda može podariti....
Svi su bili zadovoljni sem mene!
Ne znam kako vi doživljavate proljeće ali... "okupano proljećnim suncem", mislim stvarno?!
Idemo iz početka. Prije nego što pored sivila betona i velikih naslaga smeća primjetite koju visibabu, morate priznati da vi mnogo ranije "procvjetate". Zagledate li se pažljivije u ogledalo ima da primjetite 7.983.716 ispucalih vlasi, približite li se još više ogledalu i upalite stonu lampu, upouznaćete se sa mitiserima, bubuljicama i dlačicama koje je prekrivalo zimsko sivilo. Tako. Sad se odmaknite od ogledala što dalje, da vidite svoju figuru u cijelini a dok to radite pokušajte obući košuljicu koju ste prošlog proljeća veoma često nosili! Ne ide?! Nemogu da vjerujem! Niste to primjetili, a visibabe jeste, a!
Idemo dalje. Očajno šetate po kući, pokušavate pronaći onaj broj “women”- a, gdje je objavljena fantastična dijeta za mršavljenje. Potom, luđački obiđete sva stabla po gradu tražeći oglase onih pametnih žena koje proljećene košuljice moraju i sužavati jer su cijelu zimu, za razliku do vas, vježbale. Onda vam se igrom slučaja, ili slabih instalacija, začepi sudoper, upoznate komšiluk po vertikali i čujete od komšinice između ostalog i da u blizini postoji aerobik (bik u vazduhu), i kako je kraj mjeseca date poslednje markice za nešto, sa čega ste u školi bježali. Ironija, zar ne?! Vratite se kući, uglavnom puzeći, popijete paklo andola i uzmete bolovanje...Dijagnoza – upala mišića! Pogledate kroz prozor ne bi li ugledali nekoga sličnog vama ali avaj, ne vidite ništa sem sjenki koja promiču. Prvo se prepadnete za vlastiti vid (barem meni to prvo padne na pamet), kad ono "čarobno proljećno sunce" do te mjere usijalo da se prljavi prozori više nemogu skriti. Krpu u ruke, ( e sad u jednom broju “Women”-a ste mogli pročitati kako najlakše i najbrže oprati prozore, ako ni taj broj nemate - mislim stvarno!). A kad skinete zavjese pa "čarobno proljećno sunce "probije" u sve ćoškove stana – primite moje saučešće.
To se, prvi dan proljeća, desilo mojoj radnoj koleginici. Mislila sam da je stupila u generalni štrajk, kako se tri dana nije pojavljivala na poslu. Svaki kontakt sa njom sam prekinula zbog pravila o štrajkanju a kad se nije pojavila ni na aerobiku, znala sam da je u pitanju to "čarobno proljeće" te sam i sama preskočila termin za rekreaciju izležavajući se i podržavajući je u štrajku.
A šta mislite kako jedan prosječan zemljoradnik ili stočar doživljava proljeće? U jedno sam sasvim sigurna, ne raduje se sunčanim zrakama i ne obraća baš pažnju na prozorska stakla. Prije nego izbije sunce, računa, koliko novca će mu trebati, da obradi zemlju. Koliko košta sjeme, đubrivo, motorizacija, pa radnici, pa ručak za radnike... Pa kad sve posije i biljčice lagano počnu da rastu, onda naleti "blaga" poplava izazvana topljenjem snijega sa okolinih planina... Pa, draga sestrina profesorice, mislite li da zemljoradnik nakon toga ubere prve proljećne visibabe, napiše pjesmu pticama selicama i zanesen planira kako provede ostatak dana. Dakle, ostajem pri svome – manimo emfazu proljeća!
Što se mene "tično liče", svake godine me proljeće iznenadi, što računom za struju, što košuljicama koje i ne pokušavam izvaditi iz ormara, što bubuljice (koje me, da vam pravo kažem obraduju) jer pomislim da tek ulazim u pubertet.
Proljeće je i vrijeme za buđenje ljubavi... da, da drage moje, vjerovale ili ne, meni je prije par dana na vratima kancelarije stajao pravi pravcati Romeo i tražio baš mene...
Nakratko ćete pomisliti kako je to krasno divno i romantično... Avaj, ovaj Romeo u rukama nije imao ni buket ruža, ni harfu, već sudski nalog za privođenje... šta ćeš, ne smije čovjek danas svašta ni pisati.
I tako, taj moj, dugo godina čekani Romeo, reče šta ima, reče kad da se pojavim pred Osnovnim sudom. A ja jedino što sam uspijela da mu kažem bješe: O, Romeo, moj Romeo, zašto si sudski izvršitelj... Šalu na stranu, čovjek se stvarno zove Romeo ali ja zaista nisam bila njegova Julija. Tu sam opet povrdila svoju životnu devizu; Nisam lijepa, nisam zgodna al sam stvarno nezgodna! Romeo je otišao iz kancelarije kajući se što se rodio a ne samo zato što me je našao.
Pošto smo obradili skoro sve fizičke momenta proljeća, evo i onih još kritičnijih – psihičkih! Moja (opet) druga radna koleginica sa proljećem dobija i nadahnuće za pisanje poezije; "Evo sjedoh na jelovo drvo da ti pišem ovo pismo prvo...", ne znam tačno odakle je, ali po geografiji poezije mislim da je iz blizine Drvara. Ovih dana su joj aktuelne grančice koje cvjetaju, na jesen su to klade, meternice i piljevina...Mislim da će joj se prva knjiga poezije zvati "Drva kroz sva godišnja doba".
Proljeće je doba samoubistva, parenja mačaka, završnih računa... U proljeće se razvode oni koji su se na jesen vjenčali ne znajući da im suprug/a hrče...
Proljeće je i doba alergije, kako na polen tako i na mnoge druge stvari i ljude... Ja, recimo imam alergiju na novac, te isti nikada ne držim u novčaniku već ga raspodijelim po trgovinama, kafanama, roštiljnicama, kioscima, pa nek se onda oni sa njim pate...
Nego, umalo zaboravih da vam napišem, ako ste se ikada čudili zbog čega uz kolumnu ne ide i moja fotografija, sad ću vam objasniti.
Prije par dana, upoznam djevojku koja redovnu čita "Women" i koja je prosto oduševljena mojim kolumnama. Kaže, da bi voljela upoznati onoga ko to piše jer je podsjeća na neke likove iz, opet, neke serije ”Seks i grad”. Sa vidnim oduševljnjem je pričala o toj "talentiranoj" osobi sve dok joj puna sebe nisam rekla da sam to upravo JA! Osmijeh sa lica joj je nestao, kaže, nije me tako zamišljala. I, tako, eto, izgubismo jednog čitaoca... Nisam se, da vam pravo kažem ni ja tako zamišljala... čuj lik iz serije, ma da nije još španska molim te lijepo...?