Glup, gluplji, najgluplji...

Ko od vas nije volio? Ne postoji ljudsko biće koje nije voljelo. Ooo, kako ljubavi znaju biti tužne... toliko tužne da čovjeku daju inspiraciju da se sljedećih deset godina smeje svaki put kad se sjeti kakva je budala bio. Možete vi pričati šta hoćete i nemorate priznati meni ali priznajte sebi da su davno prošle ljubavi prava inspiracija... A tek pisma koje ste slali jedni drugima, kako pješačka tako i elektronska...
Lično imam zbirku oproštajnih pisama. Otkako se pojavilo čudo tehnologije zvano računar, samo mjenjam uzglavlje i ime. Napisaću vam samo par srceparajućih rečenica, meni najdražih pisama:
«Znam da patiš ali vjeruj mi, naš rastanak jednoga dana će od tebe napraviti jaku osobu. Moraš biti otporan na nastajenje i nestajenje. Kad to postigneš ništa te nemože dostići...»
Sa prvom ga rečenicom toliko zbunite (u narodu rečeno udarite među rogove) da se sljedećih par mjeseci ne javlja jer pokušava da sazna – šta je to njegova ljubav htjela reći! E sad ako ste još «sretne ruke» pa vam je svaki bivši ili sadašnji nevjerovatno glup... eee, to je tek nešto.
Nije da se hvalim ali svi moji dosadašnji su bili izuzetno i nevjerovatno GLUUUPI!
Jedno vrijeme sam se čak bavila mišlju da organizujem takmičenje za najglupljeg... Prva trojica bi dobili titule: glup, gluplji, najgluplji!!! No, kako bih ja bila žiri ne bih mogla biti objektivna te bi svaki od njih zasluženo dobio svoju nagradu...najglupljeg!
Nego da nastavimo sa sreparajućim pismima (mislim ne bi bio fazon da ih i vi u iste svrhe koristite), pa kaže «Jedno vrijeme sam bila toliko zaluđena tobom da sam razmišljala da te ubacim u termin pa da zejedno i gledamo dnevnik, ne nemoj misliti da pretjerujem, zaista si mi značio, ali kako vijetar sa sobom odnosi šalove, kape i eventualne perike, meni jednoga jutra odnese ljubav, ako je pronađeš zakačenu na nekoj grani... javi se, pronađi me, al pazi da to ne bude u terminu od 19 do 20h».
Ili, pismo koje mi je vraćeno a ispod njega je pisalo «nisam ništa skonto» (kad kažem da su bili glupi ne pretjerujem). A pismo je išlo oprilike ovako: «Riječima, naročito pisanim, malo toga se u ovom momentu može reći. Moramo birati osjećanja za koje postoje riječi a moja ljubav prema tebi je bila bezriječna. Bila sam toliko zaluđena tvojom ljubavlju da je Isus mogao ponovo vaskrsnuti i ponovo biti raspet a da ja to ne primjetim» I baš iz tog, da tako kažem, vjerskog razloga, te napuštam... ne želim da život prolazi mimo mene dok se ja dosađujem sa tobom!»
Ah, nemojte misliti da oni meni nisu pisali! Eeee, bilo je tu pisama, ovakvih ili onakvih i da nije njih nikada ne bih kupila crveno nalivpero. Otvorim, sjednem, ispravim greške (ne ocjenjujem), kažem mu da to sad prepiše dvadest puta pa da donese ponovo. Što kaže moja pokojna baba, da ne griješim duše, bio je jedan pismen. Ama ljudi on je tako dobro pisao da sam bila ljubomorna na njega. Sve dok jedan put sasvim slučajno nisam uzela da čitam knjigu Jesenjinova pisma...eee, dragi moji...od riječi do riječi. Al opet dobro, taman sam se bila zabrinula da sam naletila na jednog pametnog.
Pametan muškarac vam je kao skupo auto bez dijelova. Obično ga malo «vozaš», kao čuvaš, ali cijelo vrijeme razmišljaš o kakvom polovnom fići ili stojadinu pa kad ga i lupiš da ti nije žao.
Sigurno ćete nakon ovog teksta pomisliti da sam neko ko mrzi muškarce ali to ni u kom slučaju nije tačno. Volim ih čak toliko da svaki od njih ima svoj broj na mom kućnom pikadu (uzgred, moli se osoba pod rednim brojem sedam da se hitno javi radi izvršavanja obaveza). I svako od njih koliko god dugo bio sadašnji ili bivši ima svoje obaveze. Jedan je zadužen za zdravstvena pitanja (inače propali student medicine), drugi za male popravke po kući (arhitekta), treći za nabavku (druga godina - menadžment), četvrti za iživljavanja (pravo), peti za čisto zdravo zezanje u ženskom društvu, prebacujemo ga od jedne do druge, dok on računa na to da smo sve zaljubljene u njega (ekonomista). Naravno, obzirom na vrijeme u kojem živimo jedan mora biti i policajac, za nedaj bože. E taj nazovi moj policajac nije čak ni toliko izdržao da dobije svoj broj...šta ćeš dužnost zove...a i tog «nedaj bože» kod mene ima svaki dan, te bi morao postati moj privatni policajac!
Nisu nažalost samo muškarci glupi ima i žena glupih da gluplje ne mogu biti. Sigurno znate za onu caku kada pitate ženu da li bi više voljela da bude lijepa ili pametna? Lijepa će naravno reći da više voli da bude lijepa, dok će ružna insistirati na tome da je pamet najbitnija u životu i da je ljepota tek prolazna stvar. Ma, daj!
Iako sam, bez lažne skromnosti, hvala Bogu, abnormalno i lijepa i pametna (doduše sama sebi) sklona sam mišljenju da je mnogo bolje biti lijepa... i to samo iz jednog jedinog razloga – muškarcima je čulo vida mnogo razvijenije od mozga! A ako već imate taj «peh» da niste ni lijepi ni pametni, onda ste « na konju». Nema bolje djevojke od glupe djevojke! Pa uz to ide ona narodna «nisam lijepa al što sam gluuupa»!
Samo trepćite ravnomjerno trepavicama 30 puta u sekudni i sve što dotični gospodin kaže vi odgovarajte sa : Da, dragi! Nisam provjeravala ali imam par drugarica koje su upravo tako pronašle čovjeka svog života.
Nisam sigurna da li ću ja ikada ikoga pronaći, pravo da vam kažem jedan «papučar» bi mi odlično došao. Ne znam da li je u pitanju višak muških hormona ili manjak samopozdanja, znam da idelanog muškarca ne zamišljam kao princa na bijelom konju, već kao kuhara sa neizostavnim usisivačem u ruci!
Mnoge djevojke se tješe činjenicom da su isuviše, pametne samostalne, bogate i nadarene te da ni jedan muškarac ne smije da im priđe... sve do momenta dok ih neka dokona prijateljica ne upozori da obrije noge i depilira nausnice...
Za sebe sam uvijek mislila da sam natprosječna, apsolutno u svemu, blago rečeno; savršenstvo– i dan danas to mislim. Imam smo jedan manji problem – svi koji me poznaju misle drugačije. No, nedam se ja zbuniti kao što reče neki dan Šemsa Suljaković skromno, - «Pa, šta ćete nisam ja kriva što sam u svemu uvijek bila najbolja.»
Nisam ni ja kriva što me «čovjek koji mi do juče bi ljubav», (jel da, da je ova rečenica ljigavo odlična), nije zamišljao onako kako ja završih našu «do juče ljubav». Kaže, ne liči na mene da idem protiv sudbine (kao mi smo sad jedno drugome sudbonosni) i sve to liči na bajku u kojoj je on žabac kojeg sam ja pretvorila u princa (kamo sreće da sam se u tom kobnom momentu opredjelila za žablje batake)! Sve to izgovori u jednom dahu gledajući me svojim plavim očima i tek u tom momentu, nakon šest godina shvatih da njegove oči ipak nisu zelene...
Znači, ni on me nije tako zamišljao! Mislim da ću, nastavim li pisati ove tekstove uskoro dobiti krizu identiteta! Shodno tome, vas molim da mi na adresu koju možete naći u impresumu na trećoj strani pošaljete pisma u kojima biste trebali napisati kako me vi zamišljate... najboljem pismu sljedi nagrada – oproštajno pismo po izboru sa vašim imenom i prezimenom!