Piletina, pivo, pijani kreteni

Ne znam da li ste skoro imali priliku da se vozite čuvenom željeznicom Republike Srpske? Ako niste nemate pojma šta ste sve propustili. Dozvolite mi da vam napišem svoj doživljaj.
Prvi puta, prije par dana se pojavim pred velelepnim zdanjem zvano nova željeznička stanica. Na prvi, ali samo prvi (uz to kratkovidni) pogled primjetih zgradu koju Banja Luka zaista zaslužuje.
Ulazeći u zgradu sjetih se reportaža i novinskih članaka o ovom objektu i milionskim ciframa uloženim u njega. Najzanimljiviji mi je bio restoran jer sam se čudila čudu i količini novca potrošenog na ovo zdanje. Ali vjerujte da vrijedi, jer meny restorana možete osjetiti još dok otvarate vrata željezničke stanice... kiseli kupus, pasulj, koljenice, bureci... Nemogu da vjerujem da nijedan vajni i bajni inžinjer, arhitekta ili ko već, nije mogao naći rješenje za miomirise ili to ipak treba tako...U svakom slučaju miris koljenice je idealna zamjena za mirise fekalija koje se blaženo i ničim ometano širio po staroj stanici.
Vidjeh tri šaltera, desetak neradnika (u daljem tekstu službenika) od kojih je samo jedna nazovi ljubazna gospođa radila. Ako slučajno pomislite da na svakom šalteru možete kupiti karte, grdno se varate. Samo jedan je u funkciji i to onaj za međunardni saobraćaj. Ovo međunardni više ne znači da voz prolazi kroz susjedne zemlje, nego znači vožnju među narodom, rajom...
Red se za karte «otegao» nekih desetek krivudavih metara, službenici na ostalim šalterima veselo piju kaficu, rješavaju ukrštene riječi i kometarišu garderobu onih koji prolaze kroz stanicu. Ne rijetko se čuje i pokoji zvižduk za kratkom suknjom na dugim nogama...šta ima tu loše?
Elem, jedna gospođa radi, sretna što ne mora da se raspravlja sa putnicima jer je na veliki bijeli papir lijepo napisala i zalijepila da se OBAVEZNO mora pripremiti sitan novac!
Ako kojim slučajem nemate ništa sitno (što sam joj, naravno, namjerno priuštila, očekujući specijalne jedinice MUP-a) uz gunđanje se gospođa potrudi da preračuna koliko je 100 – 7,30!? Pa malo digitron, pa računar, pa dokoni kolega...i eto ga kusur!
Od silnih miliona maraka uloženih u stanicu niko nije našao za shodno da promjeni stolove i stolice koje kao da su sastavni dio službenika – do penzije zajedno! Da službenici znaju biti nostalgični pokazuju i posteri koje su ponijeli sa sobom, naravno golišave žene i skupa auta.
Kad to sve preživite morate imati sreće da saznate na kom kolosjeku se nalazi vaš voz. Zaustavite li kakvog pružnog radnika prvo će vas pogledati od glave do pete, reći nešto što sigurno nećete razumijeti a kad krene obavezno će dobaciti nekom od dokonih kolega – «Jest dobra.....» dalje upotrijebite maštu.
Kada sa međunardnog šaltera pređete među narod tu tek možete naći svašta. Mislim da je udarni termin na željezničkoj stanici bolja zabava od zoološkog vrta. U zoo – vrtu možete vidjeti životinje raznih vrsta, na stanici pak različite tipove unutar svoje vrste! Ako ste imalo samosvjesni dovešće te se u filozofsku fazu u kojo ćete se pitati: ko sam, šta sam, zašto sam?
Dok će vam jedan izbaciti sluz iz usne duplje (u narodu poznatije kao pljuvanje), tačno pred noge, drugi će malo gušću sluz izbaciti jakim pritiskom iz nosa i zamahom bacača diska, baciti je pa gdje puklo –puklo, u mom prisustvu, na imitaciju kožne torbice gospođe, koje je mirno stajala po strani.
Neki čovjek je opet, mirno gledao u vrh svoga štapa kao da ga prvi put toga dana vidi, dok je drugi preskakao kolosjeke (bosanski ruski rulet) tik ispred voza.
Šta sve čovjek ne može vidjeti na željezničkoj stanici, sem onoga što treba.
Kada konačno stigne i voz, tada se psihički pripremite na gužvu, galamu i guranje, laktove zabijene u vaše bubrege i glavu pod nečijom znojavom miškom.
Dok pronađete mjesto u «međunarodnom» vozu možete vidjeti svega i svašta. U jednom kupeu «gospodin» raskopčane košulje i čarapa ne na nogama već na držaču za čaše, ugodno hrče, zavaljen na čak tri sjedišta. Preko puta njega gospođica, koja se frenetični bori za vazduh (čist)! U kupeu do njih, četveročlana porodica, već priviknuta na putovanja spremna je za daleke pute. Pred njima je pilence (domaće) par piva, sokići i mladi crveni i bijeli luk.
Par kupea naprijed čuje se prava izvorna krajiška pjesma, pomiješana sa pravim domaćim mirisom šljivovice.
U kupeo u kojem sam se smjestila sjedio je samo jedan gospodin koji je važno čitao Nezavisne novine, zabrinuto mrdajući glavom na prvim stranama. Kad sam počela da čitam iste novine, našao je žrtvu sa kojom bi mogao komentarisati cijele 32 strane, no želje su njegove ostale neuslišene. Imajući u vidu da je temperatura bila oko 30-tak stepeni, otvoren prozor bi bio pravi spas, ali ne lezi vraže, prozor se može otvoriti ali ne i ostati otvoren.
Šarmom koji je svojstven samo «damama» u nevolji zamolih konduktera koji je ušao da pregleda karte za pomoć. Nakon svega dvije sekunde truda reče da to ne radi. Na moju opasku da je čudno da na željeznici ništa sem naplate karata ne radi, ništa nije prokomentarisao već je odmahnuo rukom (pritom u sebi, vjerovatno pozdravljajući me sočnim srpskim pozdravom «idi . ..... ........»). Iz tog razloga novine mi poslužiše kao držači za prozor (ovom prilikom izvanjavam se cijeloj redakciji za uloženi trud).
Istog konduktera sam nakon nekoliko časova priupitala kad ćemo stići na ciljnu destinaciju. Odgovor je bio desetak minuta, iako mi je izgledalo čudno i pomalo nestvarno, javih sestri da me čeka za deset minuta na stanici. Kad stigoh, nakon tačno 45 minuta nađoh je «obarenu» u automobilu sa kiselim osmijehom na licu.
Ni put nazad nije bio ništa bolji, ni Dobojska želejznička stanica nije ništa bolja od banjolučke, na njoj doduše još miris fekalija kolo igra. Kondukter me pita da li želim kartu za Banja Luku u jednom pravcu te me nađe u čudu, nisam ni znala da postoje dva željeznička pravca za pomenuti grad. Sa mnom u kupeo je sjedio moj nekadašnji profesor fizike i matematike te mu stručno objasni da postoji jedan pravac a dva smjera, na šta je on još zbunjenije objasnio da neki putnici kupe kartu u jednom pravcu ali se istim vozom vraćaju i nazad, pa im je jeftinije tako. Toliko o času fizike u vagonu. Ako se kojim slučajem kao i ja vraćate sa puta sa tri ogromne torbe (a ruku je naučno dokazano samo dvije) ne očekujte pomoć od recimo konduktera ili pružnih radnika. Jedan je išao u mom pravcu ali kad vidje «damu» u nevolji kao slučajno se vrati. Nije lud čovjek da moj harač vuče nekih dvadesetak metara.
Kad dovukoh sebe, pa torbe, na isto ono mjesto odakle počinje i ovaj tekst dočeka me prava domaća atmosfera. Naime, vlasnik kafane tik do ulaza u stanicu izbaci čovjeka iz kafane uz još jedan ustaljen, rado korišćen srpski pozdrav « Marš . ..... materinu»!!!