Kad ja tamo, a ono međutim!

Sezona je proslava matura. Malih, velikih, manjih, većih, najmanjih i najvećih.
Da se mene šta pita, a ne pita, slavila bi se samo mala matura i posle zdraaavo!
Čuj da se posle deset godina pojavima pred «rajom» sa evidnetnim viškovima i manjkovima. Kako mi je ostalo još cijela godina dana do desetogodišnjice završetka srednje škole dala sam se u «visinske» pripreme.
a.) Stroga dijeta (pa će oni koji me vide pomisliti da sam svo vrijeme bila zategnuta, ha)
b.) Prestanak farbanja kose, da malo prizdravi korijen pa kad se za godinu ofarbam i prikrijem sijede, ima da sinem ko sijalica
c.) Tražim adekvatnog dečka sa kojim bi se mogla pojaviti, fakultetski obrazovan, viskok, crn, plave oči i Gučijevo odijelo (ako se prepoznate u oglasu molim vas da se javite, plaćam unaprijed, P.S. poželjan fakultet društvenog smijera)
d.) Pravim nove vizit karte sa pet brojeva telefona, a umjesto «Izvršni urednik» slučajno će se potkrasti greška «Glavni i odgovorni», za 20 godina mature ako ne bude greška u vidu «Direktor», teško da ću se pojaviti.
e.) Dižem kredit u banci kako bi ih sve počastila cugom posle proslave a kredit ću vratiti prodajom bubrega (sva sreća pa je u loju)
f.) Moram položiti vozački i iznajmiti auto, uzgred postoji li kod nas rent-a-car? To naravno u slučaju da dečko koga iznajmim za maturu ne bude imao auto
g.) Poželjne bi bile i neke fotografije vikendica, apartmana na moru i eventualnu dvoje-troje djece, pa to kao slučajno ispadne iz torbe...eh!
h.) Po slobodnom proračunu proslava desetogišnjice mature će me izaći više nego 16-to godišnje školovanje, al šta ćeš valja se pokazati.
Da stvar bude još crnja, prije par mjeseci sam se srela sa školskim drugom, koji je bio u nezvaničnoj posjeti Banja Luci, javio mi se, popili smo kaficu i ja sam bila sretna što sam ga srela konstatujući da će nam uskoro i pet godina mature. Gledao me blijedo, iako još iz školskih dana zna da mi matematika i nije baš jača strana, prebacujući to ranoj sklerozi, uz osmijeh mi objasni da je u pitanju punih 10 godina mature. Ja se prvo naljutih na njega, pa preračunah, pa na sebe, pa na onog ko izmisli kalendar!
Inače, nikada zaista nisam proslavila maturu. Moji školski prijatelji iz Doboja nisu nikad našli za shodno da me pozovu na maturske proslave jer nisam sa njima završila srednju (a tri zajedničke godine na znače baš ništa) u Srbiji, gdje sam završila školu nisam slavila maturu jer zaboga, patila sam za Dobojom. I tako, sam eto djevojka bez mature. Život je takav, nikada nisi tamo gdje te srce vuče već gdje te prihavataju takvu kakva si.
No, dosta o meni. Moja radna koleginica ovih dana je proslavila 18 godina mature, nije da je njoj 36 godina već je žena krenula deset godina ranije u školu. Ostalo se do ranih jutarnjih časova, mezilo se, pilo, pa i pjevalo. Još uvijek nisam dobila detaljan izvještaj sa te proslave, kaže sumira doživljaje.
Dobro, pričekećemo.
Elem, da se vratim na to da nikad nisam proslavila matursko veče. Vjerujem da sam ostala bez jednog veoma lijepog i snobovskog iskustva. Mrzim tradiciju i sve što ona nalaže. Sa svojom tadašnjom najboljom prijateljicom ( sa kojom ne pričam godinama jer su nam se poklopili datumi njenog vjenčanja i mog pucanja žuči) obučeni taman za maturu otišli smo u najbolji restoran, pa na sladoled, pa u disko... provod za pamćenje.
Moj «spoljni saradnik» posle tridesetogišnjice mature već šest godina sa svojim školskim drugovima proslavlja istu. Razlog je vrlo jednostavan – prirodna selekcija. Strah – ako budu čekali sljedećih pet da će ih biti vrlo malo a o deset da i ne govorimo. Sastaju se ispred Gimnazije, da se lakše mogu prepoznati jer zaboga, 36 godina učini svoje. Mada je moj radni kolega i dan danas veoma mlad i svaki put misli da ide na petogodišnjicu mature. Shodno tome je i za svoju rubriku u «Minji» donio jednom prilikom sliku na kojoj je baš u tinejdžerskim godinama. Valjda misleći da ga i mi doživljavamo isto onako kao i on sebe. Za njegov mladalački izgled najzaslužniji je zdrav način života. Naime, dotični kolega se konzervirao alkoholom i tako da pored njega samo možete osjetiti miris čistog etanol. Pored toga raznorazne bakterije ubija dimom «Morave». Mislim, da me pogrešno ne shvatite čovjek nije alkoholičar, već se samo «popravlja» to jeste svakog novog dana klinom izbija prethodni klin. I tako 365 dana u godini. U prestupnoj godini počinje dva dana ranije.
Sa mnom u kancelariji radi i jedna «klinka» koja još nije proslavila ni jednu godišnjicu maturu. Dok ovo pišem ona se značajno smješka. Smješkaćemo se i mi kad bude tražila ovaj broj Minje u kojoj piše detaljne upute kako se pripremiti za maturu. Da li vas riječ matura podsjeća na matoro! Matura – matoro! Ubi.
Moja lektorica ima opet drugačiji problem. Niko joj ne vjeruje da ove godine proslavlja 30 godina mature. Pohabala je lični kartu dokazivajući nam. Iako je najstarija u redakciji i samim tim i najviše poštovana ponaša se najneozbiljnije. Kako joj u školi direktor nije dozvoljavao da nosi «vruće pantalonice» sada nakon 30 godina i njegove smrti, sprema za sa osvetu – kupila je iste za tridesetogodišnjicu. Kako će to njen suprug podnijeti možete pročitati u sljedećem broja ako ga imadne ko izlektorisati.
Obzirom na sve navedeno najbolje je onima koji nikada nisu završili nikakvu školu. Oni ne stare i ne brinu. Poznajem jednog «lika» koji nikada nije čak išao ni u predškolsku. Osim toga što je «vrlo» nepismen on je i «vrlo» ponosan na to. Tako je jednom sebi našao djevojku koja nije iz njegovog grada. Planula je tu velika ljubav. Ona je morala otići ali je obećala da će se vratiti. Kada smo ga pitali kad mu se vraća djevojka, rekao je 37. maja. Šta ćeš. Čovjeku vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Njegova hit pjesma koju svakodnevno pjevuši s rukama u džepovima glasi «Sjećam se školskih dana, sve su cure bile moje...» apsurdno ali istinito. Taj moj drug danas je sretno oženjen čovjek, otac dvoje krasne djece koja naravno idu u školu, da li i on uz njih sada uči ne znam...ali znam sigurno da ne broji godine do maturskih zabava i da shodno tome ne stari...
Ne znam kako vi, ali ja imam fobiju od starenja. Iz tog razloga nikad ne nosim sat, jedan u kući držim samo radi tačnog stizanja na posao (sad će mnogi prokometarisati, kako mi ni on ne radi) a kalendare prezirem iz dna duše. Elem, sat mi kasni, vaga pokazuje više a ogledalo uopšte ne radi.
Zaključa ove priče bi bio: Nepoznavanje Njutnovih zakona ne oslobadja od posljedica slobodnog pada!