Vjerujete li u anđele? Ja vjerujem u anđele u ljudskom obliku, koji me svjesno ili nesvjesno čuvaju od zla, od svega što me vreba, kao uostalom i vas u ovoj ukletoj zemlji, u ovom buretu žuči u kojem je samo jedna kašika meda.
Skoro sam čula zanimljivu priču… ide otprilike ovako:
“Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo bogate porodice. Porodica je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Sljedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su s njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se sljedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve i ti si mu pomogao; druga porodica imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”, odgovori je stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. S obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.” “Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne porodice, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Zanimljivo zar ne? Ponekad se desi upravo to, kada stvari ne idu onako kako bismo željeli… Neke osobe ulaze u naše živote i brzo odlaze iz njih… Neke osobe nam postaju prijatelji i ostaju sa nama dugo ostavljajući prelijepe tragove u našim srcima...

Želim da vjerujem da je u ovom trenutku:
- Neko ponosan na mene.
- Neko zahvalan na podršci koju sam mu dala.
- Neko misli na mene.
- Nekome nedostajem.
- Neko želi da budem srećna.
- Neko misli da JESAM dar.
- Neko me želi zagrliti.
- Nekome sam u mislima i osmjehuje se.
- Neko želi plakati na mom ramenu.
- Nekome sam zahvalna što mi je oprostio.
- Neko želi podijeliti vlastite snove sa mnom.
- Neko me cijeni zbog toga kakva sam.
- Neko želi da zna da sam uvijek tu za njega.
- Neko je srećan jer smo prijatelji.
- Neko mi želi biti prijatelj.
- Neko se uzda u mene...